Vrlo sličnu neposrednu motivaciju za tekst o toplom trijumfu koji je Lovely Quinces odsvirala prošlog četvrtka u malom pogonu Tvornice imao sam i prije otprilike mjesec dana, kada je njezina kolegica Irena Žilić na istome mjestu izvela prilično podudaran tip nastupa, zasluženo zamatanje godine u kojoj se vrlo autoritativno i uvjerljivo predstavila publici ukrasnim papirom ponajvećega solističkoga koncerta. No, dok je Irena svoju godinu zaključila zavidnim posjetom unutar gabarita i najhrabrijih očekivanja, bilo je nekih osamdesetak ljudi, a koncert joj je bio jedan od najmanje lijepih koje sam joj osobno doživio, moja ljupka mlada sugrađanka Dunja potpuno je razorila sve logike, sve želje, sve snove, pa čak i one najluđe. Priču o putu od prošlojesenskoga sramežljivog postavljanja nekolicine embrionalnih verzija pjesama na YouTube do prošlotjednoga rasprodavanja malog pogona Tvornice (je li to 250 ili 300 ljudi ili se natiskalo i još više, nije uopće važno) već smo svi skupa čuli nekoliko puta, ali barem ja osobno iskreno nisam u mogućnosti pojmiti obim koji taj put zahvaća, odnosno što to točno za jednu curu normalnih ambicija i normalnih planova znači rasprodati jedan od vodećih zagrebačkih klubova nepunu godinu dana od polučvrste odluke o uopće ikakvom bavljenju muzikom. Teško je to pojmiti, prvenstveno zbog toga što se ovakav vrh uvodnoga dijela karijere nije nametao kao cilj niti pojavljivao i u najoptimističnijim prognozama, koliko god noseće pjesme Dunjina repertoara bile izvrsne.

Naime, domaća muzika se barem po jednoj komponenti uopće ne razlikuje od bilo koje inozemne, a to je da kvaliteta i uvjerljivost više nisu ni preduvjeti, a kamoli jamstva dosezanja čak i one publike koja si voli laskati kako je interes za otkrivanjem novih imena drži budnom i spremnom. Pet elegantnih, strastvenih kantautorskih pjesama snimljenih na Dunjinu aktualnom EP-ju "No Room For Us" svakako očaravaju svojom kombinacijom nepatvorene djevojačke osjećajnosti i dotjerane studijske zabilješke koja poništava i najmanje tragove eventualnoga debitantskoga nesnalaženja, ali – navodim ovo bez ikakve želje za buđenjem ikakve kompetitivne zavisti – nije da su sad miljama, ako uopće, bolje od radova Dunjinih srodnika Elephant And The Moon ili spominjane Irene Žilić, a ako je već jasno da indie/college pop-rock najboljih hrvatskih bendova Benchwarmers ili The Moody Brooders naprosto ne može zaintrigirati više mainstream publiku, koja jednostavno mora participirati a da bi reakcija bila ovolika, ostaje čudo kako se doajen Matija Marshmallow Habijanec nikada nije ni izdaleka približio ovim sferama, koje zapravo nikad nije ni želio. Jebemu miša, ni Overflow ili My Buddy Moose ne mogu računati na rasprodavanje prostora koji Dunja nije napunila samo zavidnim brojem ljudi nego prije svega svojim fanovima i njihovim natprosječnim poznavanjem većine materijala.

Taj ovih dana prečesto spominjani hajp svakako je i u ovaj slučaj upleo svoje prste, pogotovo što Dunja otprije nekoliko mjeseci u svojemu menadžersko-organizatorskom timu doista ima prave majstore svojeg posla, a priznajem da sam osobno očekivao znatno rahliju koncentraciju te gomile ljudi, odnosno preorijentiranje provincijalnog interesa s one naše male koja je već svirala po Americi na druženje s ostatkom nazočnih. Međutim, iako su neke cure u našoj blizini sad već kultnu "Wrong House" popratile komentarom da je riječ o obradi – ruku na srce, kako im zamjeriti kad pjesma zvuči kao okamenjeni klasik, a već je na Dunjinu prvome solo koncertu u Kinu Grič u sklopu Žura pokrenula singalong neočekivan za tadašnje uvjete – sve pjesme lijepoga EP-ja izazivale su kako startno odobravanje kod prepoznavanja uvodnih melodijskih ili ritmičnih dionica tako i uneseno pjevanje sve do svojih samih krajeva, vrlo često osjećajnih krešenda koja ih čine još fascinantnijima. Određeno spuštanje kolektivne bezuvjetne potpore simpatičnoj i na pozornici sve opuštenijoj Dunji, koja svejedno zadržanim šarmom sramežljive nevjerice onim što pred sobom vidi nije naudila snažnoj senzualnoj ekspresiji svoje svirke, zbilo se tek kod izvođenja nekoliko potpuno novih pjesama. Osim što je čak i djevojci čiji je glas toliko moćan da uvijek stoji ispred svojih pjesama u koje onda publiku neodoljivo poziva teško nepoznatim materijalom zadržati nepodijeljenu pažnju, te su me se pjesme same po sebi dojmile kao ipak nekoliko razina slabije od pogodaka poput "No Room For Us" ili "Mr. Lonely Boy", od kojih s određenom dozom inferiornosti preuzimaju dobar dio obrazaca.

Čini mi se to, doduše, sasvim očekivanim od autorice koja jest napisala nekoliko odličnih pjesama, ali ih zapravo još uopće nije ni stigla napisati toliko da je bez oklijevanja možemo smatrati potpunom autoricom. Osjećajne poplave i izražajni instinkti mogu uroditi plodovima, ovdje itekako i jesu, ali mislim da Dunja još uvijek ne posjeduje ustanovljen sistem barem minimalne zaštitne mreže na koju može pasti prilikom manje uspjelih uobličavanja motiva u pjesme. S obzirom na to da brzinu rasta svojega izvođačkog profila nije birala sama, nego je za nju to učinila javnost dijelom gladna iskrene neposrednosti i svježe muzičke ljepote, pomalo je promašeno reći kako je Dunjin meteorski uzlet prijeđen prebrzo, no apsolutno sam siguran da joj sada treba koncentracije i mira, jer se, htjela-ne htjela ili htjeli-ne htjeli, od nje sad i s razlogom traži zapažen nastupni album. Ta moja sumnja o mogućnosti medvjeđe usluge doživljavanja ovakvoga koncerta u ovoj fazi karijere, međutim, ni najmanje se ne prenosi do procjena o njezinu nadolazećem autorskom radu, a već je i na ovome koncertu pokazala staloženu mjeru tempiravši svirku na pedesetak minuta trajanja koje bi svakim produljenjem poništilo dio dotadašnje izvedbene uvjerljivosti. Kad je predobro, ne može biti prebrzo.