Krenuvši planirati nadolazeći, svakojakim koncertnim i inim uzbuđenjima ispunjen vikend, negdje u primozgu osjetio sam uznemirujući disbalans, prijeteće ispadanje iz ravnoteže, kao da preskačem stepenice vremenske linije, kad mi je sinulo: Pa još uvijek nisam ništa napisao o koncertima prošlog vikenda, Lolitinom sudjelovanju na dosad najepskijem Žuru u subotu te ponedjeljku s The Pathetics i Worriers u Močvari! Omaška je to koju ću učas ispraviti, odnosno barem pokušati, ali prvenstveno uzrokovana time što se o svim tim svirkama, redom sasvim solidnima i bez nuđenja prostora za ozbiljne prigovore, naprosto nisam uhvatio ništa detaljnije razmišljati, a donekle sam imao i nešto života za baviti se njime. Propustivši barem dvije trećine prošlotjednog nastupa Lolite u KSET-u, subotu sam zaista bio očekivao s nestrpljenjem, jer sam od upoznavanja s bendom ranije ove godine njihova dva izdanja – eponimni EP i ovogodišnji album "Lipstick Pop" (a zašto je prvi EP, a drugi album, iako oba imaju po osam pjesama i približnog su trajanja, nemam ni najmanjeg pojma, ali poštujem zamisli autora) – provrtio prilično često, uživajući u mladenačkoj viziji prve muzike uz koju sam ja sam bio mlad, a da je bila potpuno moja, ne naslijeđena od tatine generacije i njegove vinilne kolekcije.

Lolita svira onaj američki melodični indie-rock s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, odnosno s prijelaza iz pravovjerničke underground uskogrudnosti u dobrodošlo zaposjedanje mekoće i slatkosti pop muzike. Mislim, ako ste jedan od debila koji termin college-rock koriste posprdno, onda Lolita nipošto nije bend za vas, no ako ste upravo u Lemonheadsima, Buffalo Tom, Sloan ili Superchunk utapali svoje nekadašnje a i sadašnje egzaltacije, svakako prosurfajte do njihovih izdanja. Prvi dio otprilike jednosatnoga subotnjeg nastupa Lolita je ispunila upravo takvim materijalom, power-trio pristupom mellow-trio pjesmicama, u kakvima se osnovni gitarski akordi vrlo česte prate jednako zaraznim bas dionicama, što ipak nije jedini Lolitin mod. Jedna od razlikovnih karakteristika ove obećavajuće grupe jest kompleksnija nadogradnja u principu jednostavnih i poletnih rokenrol pjesmica, najčešće njihovim produljivanjem u kojem opasnost repetitivnosti izbjegavaju negdje finom solažom, drugdje promjenom ritma ili tonaliteta, nakon čega se, za svaki slučaj, refren ponovi još koji put, kako i treba. Neke od pjesama, ponajprije "Pale Division", nešto oštrijim zvukom koji vuče na luzersku post-punk gordost The Sound pokazuju kako ovi mladi Koprivničanci (prezimena kao iz kakve Krležine satnije: Grobenski, Cmrk, Hanžek!) iz plejera katkad ipak izvuku američki alter-pop, što im omogućuje šire polje djelovanja i, posljedično, smanjuje šansu za iscrpljivanjem ideja. Šteta je jedino što su subotnju svirku koncipirali tako da njezin drugi dio većim obimom zahvati takve manje izravne pjesme te razmjerno velik broj potpuno novih, zbog čega je atmosfera u krcatom Prostoru do (dio startno nezainteresiranih se nakon odličnih pjesama poput "Cross The Water", "Hiding" ili "Barbed Wire Kisses" počeo zanimati; dio onih koji su ih pozorno slušali tijekom trajanja se počeo rasipati) polako počela propuštati žamor. Stara priča kako je bendovima ovog statusa ipak bolje svirku skratiti na maksimalnih četrdesetak minuta potvrdila se i ovaj put, ali ipak ne zbog manjka kvalitetnog materijala.

Dva dana poslije, dvojbu odlaska na gig naših rokerskih HC frajera The Pathetics i američkih '70s stoner-blues neandertalaca Owl razriješilo je nenadano upadanje trećeg benda na lajnap, popičnih panksića Worriers, za koje doduše nikad ranije nisam bio čuo, ali čija je šefica Lauren Denitzio nekad davno predvodila kultne i nažalost sad nepostojeće The Measure. Za koje također nikad ranije nisam čuo, ali moram se barem praviti da poznajem scenu, a i djevojačko spajanje pankerske scenske gorljivosti i pop melodija u načelu ne volim propuštati, jer je sposobno razblažiti i mnogo zeznutije drame od onih čiji sam protagonist ovih dana. Worriers sviraju taj punk koji je loš ali je najčešće lijep mnogo češće nego što je lijep i pristojan ali je zapravo loš, no izuzmem li imidž žičanih pobočnica i koncentriram se samo na oku i uhu ugodnu Lauren dobijem bend koji je prije svega čistokrvni indie-pop bend rokerskih pjesama koje izbjegavaju i najmanju želju za inovacijama, te pankerskog stava o niveliranju komercijalnog poppy zvuka čvrstim usidrenjem u nezavisno podzemlje. U pola sata programa stalo im je i barem pet jako dobrih pjesama, samo što mi je žao što se Laurenin vokal uopće nije razabirao, tako da nemam pojma ima li u njezinim tekstovima ponekih dodatnih mamaca osim standardnih vuo-o-o-o bekvokala na refrenima. Malo zakasnivši, The Patheticsima sam opet uhvatio tek nekih petnaestak minuta, u kojima su izveli nekoliko drmatorskih The Stooges/The Sonics pjesama koje bih se mogao zamisliti slušati i doma, ali su ih u pravilu razdvajali nepotrebno oduljenom pričom i zajebancijom zbog tehničkih problema, pa je dojam bio kao da žestoku rakiju ispijaš najsitnijim gutljajima između kojih popiješ dec vode. Nominalne zvijezde večeri, Owl, namjerno sam izbjegao, prilično siguran kako bi me, onako zgaženog i slomljenog od umora, njihova rifola dodatno zabetonirala, pa sam pohitao po spas u krevetu.