Prije nešto malo manje od godinu dana, listopad se već bio opako približio studenom i prvim ozbiljnim hladnoćama, porinuće Žura iz indie-plesaonice u širi paket koji obuhvaća i žive svirke metropolinih najboljih indie bendova odvilo se uz prekrasan nastup The How You Doin’s, benda koji do te večeri zapravo uopće nije postojao i koji je posljednjom odsviranom notom te večeri istodobno i prestao postojati, barem u tome obliku. Tako otvorena sezona, međutim, nije samo Žur potvrdila kao superkul program koji i nama koji smo odavno zagazili u četvrto desetljeće života nudi okolnosti u kojima se smijemo ponašati kao da imamo barem deset godina manje, nego je i spomenuti bend, odnosno njegovu nadograđenu varijantu, razotkrila kao ponajbolju novu grupu u državi. Promijenivši ime u još efektnije Benchwarmers i učvrstivši postavu u vrlo vješt indie-pop/college-rock kvartet, The How You Doin’s tako ipak nisu ostali samo još jedna očekivano kratkotrajna epizoda u životopisu nerealizirane indie legende Vatroslava Miloša, nego su postali bend koji bi sve njegove dosadašnje prekide, odustajanja i promjene vrlo lako mogao opravdati kao razvojne i životne stepenice prema eksploziji jednoga izvrsnog benda. Nakon ovogodišnja četiri odlična koncerta (za prvi, na kojem nisam bio, vjerujem onima koji jesu) tako je bilo potpuno logično da upravo Benchwarmers uveličaju novu sezonu Žura, svojim prvim samostalnim nastupom, održanim u subotu u Prostoru do. I opet je bilo najbolje, prvo uz svirku benda koji se pred našim očima i ušima promeće u divotu kakva je nedostižna čak i jednim prilično srodnima Go No Go, a poslije uz osvježenu selekciju najboljih pjesama za plesanje duše.

Benchwarmers još uvijek nemaju potrebe za ikakvim zahvatima u svoj repertoar i pristup osim dodatnoga finoga glancanja svojih ubojitih pjesama, koje mi svakim novim slušanjem pokazuju kako legendarna "Sweet Sunshine", opet otpjevana gotovo u singalongu velikoga postotka od više od stotinu nazočnih, nije daleko najbolja koliko prva među jednakima. Subotnji nastup tako je meni osobno najviše od svih dosad ostavio dojam normalne svirke već verificirano sjajnog benda, umalo pa bez ikakvih drugih iščekivanja osim potvrde statusa, odnosno bez ikakvih neizvjesnosti osim one vezane za izbor obrada koje redovito ubacuju u svoje set liste. Ovaj su ih put odsvirali čak tri, čime su nadoknadili neširenje toga segmenta svojeg repertoara, a redom izvođenja su to bile Wilcova "I Must Be High", "Aside" od The Weakerthans te himna "Bastards Of Young", koju sam, naravno, odslušao u prigodnome uspravnom stavu i s objema rukama i svim glasnicama visoko u zraku. Te se tri pjesme, odnosno njihovi bendovi, mogu uzeti za prilično pouzdane koordinate zvuka Benchwarmersa, koji topljivu šećernu indie-pop melankoliju sviraju neprilagođenim distorziranim gitarama i korijenskim pravovjerjem melodije i refrena. Pritom su toliko divni, a cinici bi rekli i još uvijek toliko nepoznati, da lakoćom uspijevaju biti najdraži bend svakome tko ih u pojedinome trenutku sluša, bilo doma bilo uživo, makar se na njihovim koncertima i skupljali uglavnom jedni te isti ljudi. Mislim, kad se u prvim redovima raznježuje čak i tvrda legenda, moj imenjak i inicijalnjak Pećanac, koji doduše u posljednje vrijeme pokazuje nekakve pretenzije na moj teritorij intimne megalomanije, onda je jasno kako nema otpora. Novo bombardiranje ostataka svih naših nostalgija i uzbuđenja najavljeno je za dva tjedna, točnije 23. u Attacku, da ne bude da niste znali.

Nakon što mi je Kanye, dok su Benchwarmersi u "Sweet Sunshine" ulijevali nepatvoreni zvuk probijanja sunca kroz sve životne oblake, rekao kako bi cijeli bend doista trebalo pretuć na mrtvo ime ne snime li u dogledno vrijeme nekakav studijski materijal, s time sam se prvo složio pa zaključio kako će se, jednom kada zajedno sa svojim kolegicama završi na kakvom disku ili vinilu, spomenuta pjesma bez ikakve sumnje naći na tronu pobjednice Goriline godišnje glazbene gozbe za tu, nadam se što skoriju godinu. No potom sam opet rezignirano i razočarano shvatio kako nikakvih faca diskografske industrije nisam vidio ni na ovom koncertu, a dopustit ćete mi sumnju kako isti šalju svoje bandhuntere na posao ako su sami spriječeni doći. Koliko znam iz privatnih kanala, Benchwarmersi svoje pjesme u dogledno vrijeme doista planiraju snimiti i objaviti u nekom polu-DIY vidu, kakav ovakvom bendu svakako više odgovara, ali to nipošto ne opravdava potpuni izostanak interesa kod eminentnijih kuća. Jasno mi je kako Želimir Babogredac i Croatia Records, kao najrokerskija kuća u regiji, naprosto ne mogu pronaći mjesto za ovakve pop-mekušce, ali gdje su izviđači preostalih većih diskografa? Znaju li oni za ovaj bend uopće? Čitaju li oni ovo što ja pišem? I, da preduhitrim pitanje, da, koliko god to bahato zvučalo, zaista smatram da bi svi oni morali čitati ono što ja pišem, barem da se ne sramote u razgovorima s ljudima koji muziku doista vole, ako se u takvima uopće ikada nađu. Naravno, u njihovu ignoriranju mojega piskaranja ne bi bilo nikakvih problema da čitaju neke druge sjajne blogove, od Lakih nota do nekidan na košarkaškom terenu školovanog Kultivatora, ali čini mi se da se priča opet svodi na ono da se ne može živjeti za muziku ako živiš od nje, barem s poslovne strane u Hrvatskoj.

Na kraju, nije ni toliko bitno, jer na postojanje Benchwarmersa i njihovih pjesama ti su kanali vjerojatno utjecali najmanje moguće, ako i toliko. Ovaj je bend jednostavno predobar, ali meni osobno već i prevažan da bih imao pravo pohvale koje zaslužuju i koje nikada ne uspijevam uobličiti tako da potpuno odgovaraju mojim unutarnjim neverama koje podižu njihove pjesme zaprljati još jednim frustriranim napadom na industriju koja ionako nema previše veze s onim kako i zašto uopće volim muziku. Benchwarmers te veze sa mnom dijele gotovo u potpunosti.

Kretanjem unatrag u ovome zakašnjelom raportu s koncertnog vikenda stižem i do velikog pogona Tvornice u kojem su Repetitor u petak navečer, pred barem 500 prodanih ulaznica (dvorana je bila onako klasično pregrađena, a moj je dojam da bi se bio napunio i njezin cijeli kapacitet, samo da se organizator na to odlučio), definitivno raskrstili sa statusom nadolazeće uzbudljive nade i najavili juriš na krunu možda i najvećeg benda aktualnog trenutka post-jugonostalgije. Naravno, u takvim se vodama nikada ne bi našli da nisu napravili iskorak iz sfere benda naslušanih ljutitih alter klinaca koji se svojom bučnom i odjebavačkom muzikom zapravo i obraćaju svojim generacijskim istomišljenicima u bend koji sebi privlači i slučajne prolaznike, koji se na koncert dođu iskakati i napiti, a ne nužno i proživljavati sve nijanse pjesama koje bend na pozornici ispaljuje bez odmora. Repetitor to nisu postigli nekakvim planskim svođenjem svojeg izričaja na najširi mogući zajednički nazivnik – ako išta, mojim se ušima aktualni "Dobrodošli na okean" čini manje prijemčivim od debija "Sve što vidim je prvi put" – koliko su svojom sposobnošću pakiranja onoga vrlo difuznog nezadovoljstva, sastavljenog od komadića bezbroj različitih uzroka zdravoga mladalačkog bijesa, u paradoksalno vrlo kompaktne i komunikativne komade probudili sjećanje na slične postupke Obojenog programa, Partibrejkersa ili Šarla Akrobate. A ta je linija srpskoga frajerluka kod nas odvajkada dobro prolazila, pa zašto ne bi i kod ovoliko svježega i zapaljivog benda? Neka samo rastu i dalje.

U Tvornicu sam bio stigao tek na petu ili šestu pjesmu – nisam siguran jer se dobivene informacije razlikuju, ali svakako dovoljno rano da ipak čujem omiljenu mi "Zli sin" – zato što sam prvi dio večeri proveo u već spomenutome Prostoru do, gdje je dragi znanac Neven Svilar održavao svoj samostalni nastup, bez pratnje svojega benda The Press. Gledajući ih ove godine dvaput, bend mi se zapravo uopće nije svidio, iako sam kroz nekoliko pjesama bio pomislio kako je problem u neadekvatnome, nervoznome bendovskom aranžmanu, koji je zagušio potencijal samih skladbi. Uz tu želju za provjerom točnosti takve procjene, moram priznati da je osnovni motiv mojeg dolaska ipak bila glasina da bi se Nevenu mogao pridružiti i Moody Brooder Mladi Vlado Brljak, čovjek koji je napisao neke od mojih najdražih pjesama uopće i oštar konkurent Benchwarmeru Vatroslavu i Matiji Habi za titulu najveće indie face lijepe naše. Glasina se, međutim, pokazala neosnovanom, pa su se moje nade da ću petnaestak godina poslije napokon uživo čuti nešto iz repertoara kultnih Ejesus + Munchkin nasukale na sprud pjesama The Press, ovaj put odsviranih samo akustičnom gitarom. Neven ih je doista izvodio s više uvjerenja i sigurnosti, kao da im je ovo prirodno stanište, ali mi se, uvijek nešto gunđam i upadam sam sebi u usta, učinilo da im ipak nedostaje okruženje cjelokupnog benda, pogotovo u stvarima koje je basom pojačao prika suigrač Davor. Jer Neven ipak nije indie, kako sam uvijek pogrešno smatrao, nego alter od glave do pete, dakle, u njegovim pjesmama je manje ljepote, melodije, ljubavi i uzdisanja, a više ritmičnog deklamiranja dovitljive stihovne zajebancije, koje uvijek više zadovoljstva pruža onome tko pjesme izvodi nego onome tko ih sluša.