Vandermark iz drugog reda prvi kreće u napad, napušta kontemplativnu i istraživačku fazu te počinje oblikovati prepoznatljivije, funkom i free jazzom sedamdesetih obojene fraze. Za sobom uskoro povlači Nilssen-Lovea koji se, gipko i iznimno energično, ufurava u svoje grooveove i naznake disko-ritmova. U prvi se plan tada gura gitarski dvojac iz nizozemskog anarho-punk benda The Ex. Dok Moor, eksperimentatorski najsuzdržaniji od četvorke, prianja frenetičnom trzanju, gotovo ulazeći u prostor tremola, Hessels djeluje kao da je izvan vremena, izvan svega. Čudnovato pogrešni tapping, lupanje i struganje bubnjarskom palicom, vitlanje remenom na gitari… “Eklektično” i “nekonvencionalno” eufemizmi su za Hesselsov pristup koji ne poznaje i ne priznaje “ispravne” i “dozvoljene” načine sviranja instrumenta.

Za razliku od prethodnog zagrebačkog nastupa u &TD-u, četvorci kao da se teže pronaći u tišim dijelovima i improvizatorski nijansiranijim prijelazima i dijalozima. Posebno Vandermark, tako sklon pravilnostima i stvaranju reda iz nereda, djeluje pomalo izgubljeno u kaotičnoj kemiji sastava. U međuvremenu, Hessels nastavlja svoju izgradnju kroz destrukciju, ne mareći previše o tome što ostali članovi benda rade, prateći ih ovlaš, ali i nerijetko usmjeravajući trendove kretanja improvizacija. U tim pokušajima, potencijalno kao izraz frustracije, bend se oslobađa i sve primjetnije okreće dugotrajnim glasnim i eruptivnim momentima. Tada dvije gitare stvaraju prožimajući droneasti noise, Nilssen-Loveovo bubnjanje varira od razvezanog stila Hamida Drakea u DKV Triju do pravokutnih rokerskih ritmova, a Vandermark slaže iznimno melodične, liričnošću nabijene segmente kojima kao da pokušava negirati kaos oko njega. Predivno je i moćno, a tiši oblici improvizacija proviruju samo povremeno, najčešće u trenutcima kada se Vandermark prima klarineta umjesto saksofona.

Vandermark će nekoliko dana nakon ovog koncerta, prizivajući citat Mana Rayja, sebe okarakterizirati kao glazbenika kojemu je primarni cilj pronalazak rješenja za probleme interakcije i stvaranja glazbe u improviziranom, spontanom kontekstu. Svojim je pristupom on zato istovremeno sputan i nadahnut, primoran na krajnju inventivnost dok se trudi iz entropije ideja stvoriti neko uređenje. S druge strane, Terrie Hessels probleme ne rješava jer ih ni ne priznaje. Glazba je za njega prazno platno po kojem šara zvukovima u ekspresionističkom, slobodnom stilu, ne libeći se bojom pošpricati i prostor oko platna. Kontrast tih struja čini Lean Left bendom vrlo zanimljive estetike i dinamike, bendom u konstantnom stanju borbe uređenosti zvuka, džezerskog senzibiliteta, nadirućih grooveova i elemenata funka s jedne strane te neukrotive i beskompromisne pankerske prisutnosti gitarista iz The Ex s druge.

Vrhunski koncert vrhunskih glazbenika. Prepoznala je to i publika, pa ih na pozornicu dozvala na čak tri bisa. Neviđeno i neplanirano. Da ne kažem improvizirano. Ponovilo se.