Doći će i taj dan kada će jedan od planiranih i sebi i svima drugima sto puta obećanih tekstova čovjeka koji se zavjetovao pisati o ama baš svim koncertima koje posjeti ipak ostati nenapisan, koliko god to bilo nevjerojatno s obzirom na dosadašnje uspješno i zapomaganjem tek vrlo rijetko praćeno nošenje samonametnutog križa. Ali taj dan nije danas! Možda ikad i nije bolje nego nikad, svakako nije aktualnije, ali šta da se radi, kako ne volim dugovati drugome niti da drugi duguje meni, onda mi nije bilo druge nego jednim potezom umiriti sebe i kao dužnika i kao vjerovnika. Da, i ove sam godine bio na Terraneu, normalno, i još normalnije da i ove godine imam o njemu nešto za nadrobiti.

Iako će mnogi, lako moguće i svi razlozi koje ću eventualno navesti kao objašnjenja ovoga golemog kašnjenja iznošenja dojmova s trećeg Terranea biti opravdani, oni će svejedno ostati upravo i samo to - opravdanja čovjeka koji je ovaj put prije svih i prije svega donekle iznevjerio sebe, ako je ikoga drugog uopće i zanimao moj pogled na održano. Kada se prisjetim da sam prve godine festivalski program beziznimno pratio pišući dan za danom mogu samo zažaliti što više nemam tu količinu iskrenog elana, ili je prava istina ta da sam se možda napokon opametio i večernjem ludovanju pridodao i nužno dnevno rekuperirajuće kljucanje? U čemu ne bi bilo ništa sporno da se razmak između posljednje odsvirane note u bivšoj vojarni i posljednjeg sejvanja ovog fajla nije dodatno razvukao na evo više od dva tjedna. Kako često kažem, žao mi je, ponoviti se hoće, samo se nadam što rjeđe i u što manjem obimu. Ako uopće ima ikakvog smisla Terraneo zaokruživati dva tjedna nakon njegova održavanja, onda on najvećim dijelom otpada na komplet isključivo mojih sebičnih ili osobnih razloga ispunjavanja ovoga zloglasnoga gore spomenutog zavjeta, sređivanja računa i čišćenja tavana od zaostataka kako bi se ova instanca mojeg OCD-a primirila prije večerašnjega startnog pucnja ponovno prenapučene zagrebačke koncertne jeseni. Svi moji tekstovi jesu, zapravo, za mene, ali ovaj je baš još više za mene, da si prestanem prigovarati na lijenosti i da izbjegnem ubijajuću nelogičnost mogućnosti da mi jedina svirka koju ću ostaviti nekrštenom u periodu od nekih pet godina bude jedan od najvažnijih i najvećih, a (od) ove godine i najpolarizirajućih koncerata scene. U tome smislu, ovakva nadoknada svakako će se odraziti i na koherenciju i slijed - koji se ionako kod mene javljaju samo ako ih definiramo labavije i manje obavezno - cijelog teksta, jednim dijelom jer ni sam nisam točno siguran na što želim staviti naglasak i kako to izvesti, a drugim jer većinu razmjerno opširnih bilješki koje sam vodio danas kurca ne razabirem, jedne zbog toga jer rukopis zgažene osobe na vlagom oštećenom papiru nije lako dešifrirati, druge zbog toga jer mi nije ni najmanje jasno što sam htio reći. A ništa, oslonit ću se na pamćenje.

Međutim, taj mi je period odugovlačenja, u kojem sam pišući crtice za potlistine devedesete iscrpljivao svu svoju mentalnu i emotivnu autorsku kondiciju te ne samo time narušen potrebit unutarnji mir pokušavao sanirati klasičnim vidovima ljetnoga lijenog odmaranja, omogućio uhvatiti perspektivu koju svakodnevno izvještavanje nipošto ne bi bilo u stanju, a to je gubljenje najvažnije komponente cijelog festivala iz fokusa revnijih kolega i novinara koji su ga pratili. Vjerojatno nisam uspio popratiti sve, a u moru onoga što jesam bilo je zaista ozbiljnih prepričavanja pojedinih nastupa, ali sami bendovi i njihovi setovi su u većini izvještaja zauzeli stražnji sic iza analiza koje su se orijentirale na status festivala unutar scene s koje je potekao kao i unutar turističke ponude naše obale, garniranih očekivanim žalopojkama oko organizacijskih novosti i propusta, od kojih sam imao sreće ovima drugima osobno ne svjedočiti ni jednog od tri dana, izuzmem li ovogodišnje izbivanje legendarne Šešule s festivalskog poprišta. Zato sam i jeo doma. Razumijem kako je medijima zanimljiviji pokušaj fenomenološkog pristupa od nekih tamo nebitnjaka s gitarama, a nažalost sam i još više svjestan kako je dežurnim gunđalima nemoguće shvatiti da naprosto nema šanse unositi boce s vodom na mjesto gdje se one prodaju. Ali sam se našao u nekuženju kako se uvijek ispostavi da je ljudima u pravilu važniji sam festival od bendova koji ga čine kad su meni oduvijek važniji sami bendovi od eventualnoga kumulativnog efekta koji mogu a nipošto ne moraju pružiti. Zato mi je i ove godine na festivalu bilo baš lipo, jer su bendovi koji su me zanimali uglavnom bili barem dobri, ako ne i odlični.

Zbog toga ću se doista potruditi sljedeće kartice prvenstveno potrošiti na doživljaje i osjećaje koje su nastupi bendova koje sam poslušao - kao i uvijek, nijedan od nespomenutih bendova nisam čuo, iako je moguće da spomenem i nekoga od njih - potakli i probudili u meni, što vas molim da imate na umu kada u tome ne uspijem pa se povremeno zapletem u nemušto teoretiziranje i ispravljanje krivih Krka. Realnom doživljaju festivala najviše ćete se približiti spojite li odličan Matkov tekst na Kultivatoru s pričama ponekoga pouzdanog prike, a ja ću se kao i uvijek pokušati posvađati sa samim sobom oko toga kakvi su bili bendovi koji su svirali. Jer bendovi bi, valjda, trebali biti najvažniji, što se izgleda zaboravilo u zagropanoj kakofoniji ionako neispravnih indukcija i dedukcija. Mislim, ako je uopće bio dobar ili loš, festival nije bio dobar zbog nastupa My Bloody Valentine (koji su odsvirali 16. najbolji nastup festivala - redni brojevi ljestvice nalazit će se uz zagrade prilikom prvog spominjanja pojedinog benda, kao i uvijek boldanog, a caps lockovi signaliziraju da slijedi nešto više o bendu; ne bojte se, najčešće sve dolazi zajedno), a loš zbog The Prodigy (6.), nego je bio dobar zbog toga što su The Prodigy odradili stadionsku partiju, a loš jer su MBV odsvirali možda i najgori i najnepotrebniji pojedinačni nastup u povijesti festivala, pruživši jedino pravo ovogodišnje razočaranje. Što dodatno nepotrebnim čini procjenjivanje mjere u kojoj je Terraneo ostao povezan sa svojim indie korijenima - već je na prekrasnom i danas još nevjerojatnijemu prvom Terraneu bilo jasno kako u tom obliku festival neće moći dugoročno preživjeti, što je u nizu poslovnih istupa i privatnih razgovora potvrdio i sam Mate Škugor. Osobno, Matin mi input svakako nedostaje, ali samo dok se ne sjetim da sve te bendove koje on dovodi imam priliku gledati u dražim mi ambijentima malih klubova.

Stoga priznajem da možda nije fer promjenu festivalskog identiteta i njezine posljedice procjenjivati iz pozicije čovjeka koji godišnje, privilegijom života u jedinome gradu u državi u kojem je to i izdaleka moguće, posluša stotinjak koncerata, te koji festivale onda vidi kao masovno nužno zlo na kojima može poslušati još nekoliko bendova. Koliko god meni takva vrsta identifikacije bila neshvatljiva, vidim kako postoji publika koja pojedine festivale doživljava kao simboličke točke s kojima poistovjećuje vlastiti identitet, zbog čega će se konkretni lajnapi svakoga pojedinoga festivalskog izdanja uvijek teleskopirati čak i do potpunog zamagljenja slike, pogotovo ako se poklope s već svugdje proanaliziranim kadrovskim rošadama. Nije uopće sporno da bih i ja više volio svake godine gledati The Baseball Project, ali ugođaj samog festivala toliko mi je drag da mi gotovo uopće nije bitno koliko bendova koji me zanimaju svira svake večeri. Jedan jedini bit će dovoljan, a vrijeme uvijek mogu kratiti na šanku s ekipom. Jednostavno, imam tu sreću da mi konkretno Terraneo ne izaziva ikakve logističke ili financijske probleme; od firme koja je uključena u organizacijski dio festivala dobijem besplatnu ulaznicu, a prijatelj Saša me primi u roditeljski stan, tako da mi sav trošak otpadne na prijevoz, s time da sam ove godine izbjegao i tu stavku uvalivši se u auto Rei, kojoj kao pravi nezahvalnik nisam posjetio ni jedan od dva DJ seta. Fanatik sam koji bi ove godine sve to bez dvojbe i poplaćao, jer je unatoč redukciji sveukupnog broja izvođača postotak onih koje sam htio vidjeti ostao na lanjskim razinama, ali mi je jasno kako je sve skupa festivalu oduzelo nešto od posjetitelja za koje se prve godine činilo da će mu ostati vjerni dovijeka, ili barem dok on sam ne ostane vjeran njima. A s obzirom na temeljne fanovske interese, smijem reći i nama.

Ali mu je, barem jednokratno, pridobilo publike koju dosadašnja Terraneova izdanja nisu mogla privući, i to u zaista nepreglednim količinama, jer su THE PRODIGY u špici prve večeri nastupali pred onoliko tisuća ljudi koliko je uopće moguće primiti na prostor ispred glavne pozornice. 15? 20? Zapravo je svejedno, a ja se ne sjećam kada sam na otvorenom prostoru imao dojam da su ljudi nagurani do samih rubova, tako da se ozbiljna gužva protezala i do gornjih šankova s kojih sam promatrao cijeli spektakl. The Prodigy zaista nikad nisam volio, a niti činjenica da sam cijenio njihov angažirani techno terorizam nije me uspijevala uvjeriti kako su upravo oni bili jedni od predvodnika revitalizacije pankerskog duha, ali svojim su nastupom i atmosferom koju su ostvarili u startu i bez problema je održavali i podizali do stotinjak minuta udaljenoga kraja lakoćom opravdali ne samo svoju poziciju headlinera nego i spominjanu preraspodjelu festivalskih ratnih boja. Pri čemu ih osobno nipošto ne doživljavam kao pomak prema mainstreamu - usporedite ih samo s La Roux ili The Roots - nego kao još jednu neželjenu potvrdu teze kako u nas ipak nažalost najbolje prolazi tuc-tuc. Uvjerenog kako su svoje najzlatnije dane ostavili daleko za sobom, The Prodigy su me iznenadili žestinom kojom svoj materijal grizu onako kako zamišljam da se to radi na metal koncertima, ali i repertoarom u kojem sam prepoznavao i one pjesme kojih se ususret nastupu nikad ne bih prisjetio. Hitova je bilo toliko da nisam ni primijetio kako "No Good (Start The Dance)" i "Out Of Space" nisu izveli sve dok se nisu pojavile na polusatnom bisu, koji je uspio nadmašiti čak i raniju nabrijanost praćenu s trideset tisuća ruku u zraku i bengalkama. A protiv bengalki nikako ne možeš, pa mi je jedini minus gužve koju je izazvao ovaj odličan nastup načelno bezveznog benda bilo propuštanje Hot 8 Brass Banda koji su svoju paradu bili započeli neposredno prije starta The Prodigy, pa se do njih bilo nemoguće probiti. To sam vrijeme provodio na prostranoj zemljici pred Azimutovim pultom na kojem su Kultivatorove vedete Jure i Puška vrtjeli lijepe gitarske pjesmice, zbog kojih sam propustio čak i TBF. Čekaj, šta kažeš, da to TBA nije bilo krivo napisano ime benda? Aha, onda i ne znam koga sam propustio.

Mada mi je, onako iz opće kulture, doista drago da jesam vidio The Prodigy, bend koji mi je opravdao prisutnost prve večeri bili su bradati šonjerski cvikeraši WOODS (3.), točno onakav bend kakav će vječno dijeliti poklonike indieja od onih drugih, iako svoj zvuk grade umalo pa isključivo od klasičnih elemenata rokerske povijesti. Uvodne nježne zveckalice jesu pogrešno dale naslutiti kako će se nešto drukčijim i ugodnijim stilom ovaj kvartet fino nasloniti na dosadnjikave uspavanke kojima je EMILÍANA TORRINI (11.) i samu sebe bacala u nerazumijevanje zašto, pobogu, ikad nastupa igdje izvan jaslica, ali Woods su svoju urbanu americanu učas natripali pilsevima zaostalima iz privatne zalihe koju su dijelili Timmy Leary i Jerry Garcia te središnji dio svojeg nastupa ispunili redom desetominutnim psycho-rock pjesmama čije su solaže, ako je to ikako moguće, a izgleda da jest, trajale i još dulje. Najbolje od svega bilo je to što je taj sudar The 13th Floor Elevators i Quicksilver Messenger Service ostavljao dovoljno mjesta za slatke indie-pop melodije korijenskog okusa, nikad ne odlazeći predaleko u orbitu da se ne bi bili u mogućnosti vratiti normalnoj pjesmi. Ne vara li me pamćenje, s jedinog albuma koji im jesam slušao, "Songs Of Shame", nisu odsvirali ništa, ali me njihovih sjajnih sat vremena itekako natjeralo proučiti ostatak opširne diskografije. Za prvu večer to mi je zaista bilo dovoljno - naravno, nisam neki luđački asket koji žudi svođenje samo na ono najbitnije, ali koliko god festivali svojom definicijom pružali obilje mogućnosti za prihvatljiv novac, toliko me osobno oni koji ponude poplavu dragih mi bendova istom tom ponudom malčice i prevare. Ovo nije bio takav slučaj, jer Woodsima ću tek postati vatreni fan, ali jednom kada se emotivno ispraznim uz pjesme omiljenog benda, onda poslije toga čak i nastupe kojima se veselim pratim uz svojevrstan manjak angažiranosti, barem u usporedbi s količinom koju bih im rezervirao da su sami na programu. Prije festivala, reduciranje broja nastupa mi jest zasmetalo, ali opuštenost kojom sam mogao pratiti ovaj manji broj bendova bila je neprocjenjiva.

Samo što sad ipak moram napomenuti kako ne bi bilo dobro da moje zadovoljstvo svake večeri imanja jednog benda koji će mi ispuniti želje (prve Woods, druge Calexico (2.), treće čak nekoliko!) podijele i organizatori, koji su ove godine prodali znatno više jednodnevnih ulaznica nego proteklih godina. Prva je večer bila rasprodana, treća tek za koju nijansu slabije posjećena, što je pokazalo kako je dosta jedan jaki bend da isplati večer. I to bi sve i bilo okej da se festival time ne pretvara u niz samostojnih koncerata koji datumskom slučajnošću padaju jedan za drugim, a koji bi se narednih godina mogao odraziti na daljnje smanjivanje, uvjetno rečeno, popratnog programa ranijih sati. I to bi, kažem, bila legitimna odluka koju publika može i ne mora poduprijeti svojim dolaskom i parama, ali prilično sam siguran kako se i unatoč brojnijem posjetu na šankovima okrenulo manje prometa, naprosto zato jer je većina ljudi na festival dolazila znatno kasnije, tek kojih pola sata do sat prije nastupa zvijezda večeri. Nema nikakvog zbora da je i meni samom bilo mnogo komotnije i ugodnije dolaziti na svirke oko 8ipo (prvi dan sam iz Splita stigao tek oko 7, drugi sam gledao Hajduka, a treći jesam požurio uhvatiti Cloud Nothings (7.)), ali ako iole zanimljiv program počinje na žezi u 5, do 7 će se već skupiti nešto ljudi, a do 9 i prodati fina količina pića. Ovako prije 11 nije bilo više od tridesetak posto sveukupne večernje brojke posjetitelja. Osim druge, čiji me izostanak jakog imena ponajviše i zabrinuo mogućnošću ranije navedene preorijentacije, jer ga je posjetila tek petina ili ajde četvrtina ljudi ostalih dana.

Pedigre najjačih imena te večeri jest donekle dao za opravdanje proglašavanje upravo srednjeg dana kao naslijeđa starih Terraneovih usmjerenja, pa mi je baš žao što je u globalu bila riječ o najslabijem danu uopće kroz ove tri godine, ne računajući fantastičan nastup Calexico. GANG OF FOUR (10.) danas su Gang Of One, jer je u postavi još samo Andy Gill, što se na nastup odražava ponajprije u onome nedefiniranom i često neuhvatljivom duhu, odnosno njegovu nepostojanju. Bend ovako zvuči kao neki novi nadobudni post-punk pretendenti, svjesni da je netko tridesetak godine prije njih to isto radio bolje taman onoliko da se moraju pretvarati kako toga nisu svjesni. Kako posebno ne volim ni njihove kanonske studijske zapise, nisam se osjećao iznevjeren zbog rasprodaje ugleda i hvatanja gažerskog vlaka, ali ni dužan odati poštovanje legendama. To i jest najveća žalost ove inkarnacije grupe, ta da su Gang Of Four danas tek korektna prosječnost od benda kojoj se tu i tamo iz legendarnih pjesama koje sviraju prilijepi i nešto iskonske vatre. Poslije toga patvorenog uskakanja u instinktivnu rastrzanost planirao sam se odmoriti uz nebitan soft-pop mekinjavoga kantautora DUNCANA SHEIKA (13.), kojeg na speed-dialu imaju muzički direktori svih osjećajnih dramskih serija, ali njegova se izvrnuta varijanta Bena Foldsa uživo pokazala preljigavom čak i za najdobronamjernije, čitaj: mene. Da nisam odmarao noge i glas u potpunoj pustoši, odustao bih i prije, ovako sam otrpio i masakriranje klasika The Blue Nile "Stay", jedne od niza obrada synthy-osamdesetih koje je odsvirao. Uf. Međutim, kako ni od Gang Of Four ni od Duncana nisam ništa očekivao, logično da nisam mogao biti ni nešto posebno razočaran, što je izgleda itekako odgovaralo bandi Kevina Shieldsa, odlučnoj iskoristiti sve postojeće kapacitete za razočaranje.

Prije svega, moram podsjetiti kako je drugu večer festivala sve skupa posjetilo nekih 3-4 tisuće ljudi, pretpostavljeno vlasnika festivalskih ulaznica, dakle dalje pretpostavljeno ljudi s nešto više nagnuća prema nezavisnoj muzici. Svi su se oni nacrtali pred glavnim stejdžom neposredno prije početka seta MY BLOODY VALENTINE. Do njegova kraja, prisutnih je ostalo oko 300 ljudi, do čega je dovelo konstantno rasipanje publike poslije svake pjesme. Naravno da kvaliteta benda ili njegova nastupa nikada ne ovisi o broju ljudi koje zanimaju ili zadovoljavaju, ali ovom se prigodom zaista pokazalo kako neki bendovi nezasluženo zadržavaju status svetih krava, čak i nakon što ne znam koliko godina poslije vrlo solidnog "Loveless" - prvi je milijun puta bolji! - objave prilično bezvezan album. MBV nisu svirali tako da se dobivao dojam kako žele testirati strpljenje publike, nego kao bend koji se sam prilično pogubio u svojoj legendi, zaboravivši da su pjesme i njihov neuobičajeni tretman, a ne bučeći tretman instrumenata eventualno pojačan pjesmama, ono zbog čega ih se uopće smatra bendom, kamoli dobrim. Na Terraneu, nije se čulo ništa doli prilično nelagodno zujanje nalik na ono bijesnih pčela, što se može popiti kao namjera benda samo ako se složimo da bend ima glupe namjere. Novi album jesam odjebao nakon dva slušanja, ali ostatak diskografije bome znam napamet, a za vrijeme svirke nisam prepoznao ni jednu jedinu pjesmu, prvenstveno zato jer je ta zabluda o oštroj plahti prekrila ne samo vokalne melodije - s moje pozicije sa strane, izvan najopasnijeg dosega zvučnika, glasovi se uopće nisu čuli - nego i gitarske dionice. Možda dio krimena pada na organizatore koji se nisu potrudili osigurati dovoljan broj čepića za uši, ali sve i da jesu, zašto bih se osobno nastup potrudio popratiti ikako drukčije osim svojim pukim dolaskom? Zašto bih išta stavljao u uši kako bih čuo muziku koju je umjetnik zamislio, osim ako ne stavljam slušalice mp3 plejera na putu do posla? Svjestan sam kako MBV ne sviraju muziku širokih prostora, ali nije da im je trebalo previše za prilagoditi je jednome takvom - The XX su, prisjetimo se, lani bili fenomenalni. Nije za šalu, ali mislim da su članovi ovog benda ozbiljno oglušili, što ovih nekoliko tisuća koji su ih napuštali tijekom svirke nisu htjeli sebi priuštiti ni pod koju cijenu. S pravom.

Srećom, preostalo legendarno ime druge večeri pokazalo je kako se legenda ne mora rasuti nizom promašenih poteza, kao i da se muzika nominalno užih prostorija može prebaciti na široke pozornice, ako je se i dalje potpaljuje iskrom ljubavi i nadahnuća. CALEXICO jesu bend fešte salunskog znoja, ali su prije svega bend koji tu feštu čini feštom, svojom energičnom, inspirativnom svirkom koja američke pustinjske stejtove i Meksiko spaja ne samo izravnim prelaskom granice nego i putujući naokolo, preko cijelog svijeta. Ovaj su se put tako zaustavili u Dalmaciji, gdje vjerojatno nisu odsvirali najbolji od četiri dosadašnja hrvatska koncerta, ali zato jesu onaj u čijem su se mentalitetu i okruženju njihove pjesme najbolje snašle. Za festivalske potrebe logično ekonomičan set od prošlogodišnjega je zagrebačkog trijumfa preuzeo potpornje i osnove strukture, ali je bio osvježen nekolicinom neočekivanih pjesama, ponajprije medleyjem najdivnije "Not Even Stevie Nicks" i "Love Will Tear Us Apart", koju preodjevenu u kaubojsko ruho nitko nije prepoznao kao strankinju. Možda je Calexico, kako je to napomenuo mudri Botić, od indie benda koji svira marijaćije doista postao obrnuta varijanta, što je zasmetalo nekolicini prijatelja koji bi više voljeli da se trube malo smanje i stišaju u korist izravnih melodija i povremene krckajuće ambijentale. Meni osobno takav zvuk ne smeta čak ni kad od Cubisma preuzme i više nego što je poželjno, jer iskreno smatram kako nije riječ o proračunatom potezu jeftinog kupovanja pijane naklonosti koliko instinktivnom predavanju užarenoj atmosferi - ovaj je bend uvijek izazove - koja neke stilove naprosto voli više od drugih. Sve i da sam u krivu, divnih rock pjesama Calexico imaju na bacanje, a na Terraneu su ih usustavili u jedan od dva najbolja nastupa.

Koji bi mi zasigurno ispao i nedvojbeno najbolji da ga je pratilo isto višegodišnje očekivanje koliko ono najvećeg WU-TANG CLANA (1. - normalno!), koji je posljednje večeri festival privukao relevantnom kraju (kasniji nastupi su služili tek kao pozadina razgovoru i tulumarenju), ruku na srce, potpuno neočekivanim i neočekivano moćnim nastupom. Naravno da nije uputno sumnjati u majstore, ali nije me sram priznati kako me je bilo strah da bi se nastup jednostavno mogao raspasti pod teretom ega i zajebancije repera koji su dosad vrlo često putovanja na europske nastupe doživljavali kao priliku za neobuzdanu ekskurziju, i to uglavnom u krnjim sastavima. Ali, izgleda da su stečene godine potencirale mudrost koju su ovi redovnici oduvijek iskazivali, spojivši je s planom povratka na staze stare slave u vrlo kompaktan cjelovečernji podsjetnik da se s Wu-Tangom doista nije za zezati. Klan na pozornicu ne izlazi seljački, svi odjednom, nego po redu kako teku kitice, zbog čega se negdje do četvrte pjesme, mislim malo prije citirane, trebalo strpjeti da tonac posloži svih osam mikrofona da se svi čuju podjednako razgovijetno, a opet u skladu s distinktivnim ulogama koje zauzima svaki od članova grupe, od Methova šaljivđijskog nadgledanja cijele situacije preko Ghostfaceova frajerskoga kuliranja do GZA-ne staložene povučenosti. Jednom kada su se svi poredali na stejdž, a njihovi majkovi u razglas, započelo je prekrasno putovanje do izvora i natrag, preko gotovo svih ključnih točki svake od karijera, koliko je to moguće s obzirom da su iza sebe sveukupno ostavili dovoljno za cijeli žanr, kamoli jednu grupu, koja svakako spada među tridesetak najvažnijih imena u povijesti popularne muzike. Naravno, a ovo me zaista boli i iskreno žalosti, nitko od izvjestitelja čije sam tekstove čitao nije primijetio jednu sitničicu, koja bi se mogla usporediti s onom da su, recimo, U2 na Maksimiru svirali bez The Edgea, a to je da se Raekwon iz meni nepoznatih razloga ipak nije pojavio u Šibeniku. Kužim, ljudi su izbrojali osmoricu, znamo da je ODB mrtav, to je to, samo što je taj osmi bio pouzdani Cappadonna. Jebiga, hrvatska muzička kritika - brate, nitko ne zna sve, ali ovo je ipak malo previše, ili se barem lijepo prizna da se nema pojma i nikom ništa. Iako mi je žao što Raekwona nisam vidio, o tome tijekom samog nastupa ipak nisam stigao previše razmišljati jer su se povijesne rime nadpovijesnih pjesama izmjenjivale neizdrživim slijedom, praćene ne samo odobravanjem goleme gomile ljudi, ne samo deranjem refrena, nego čak i zborskim repanjem dubokih albumskih stvari. RZA nije dopustio nikakvo preseravanje, koncert je za stare stvari a novi albumi za nove, pa se od novih pjesama izvela samo ona sa semplom "Come Together", da svi mogu zapjevati refren, a ostatak se popunio kako grupnim tako i samostalnim klasicima, od "Shame On A Nigga" do počasti ODB-ju s njegovim najvećim hitovima. Bilo je razumljivo pomisliti kako je "Gravel Pit" superprikladan finiš, ali Wu-Tang Clan nije toliko proziran, pa se cijela ekipa prvo izredala kroz "The Triumph" da bi se sve do kraja skršilo uz "Da Rockwilder" - baš mi je drago da je RZA toliko siguran u svoju rolu najvećeg producenta svih vremena da nema ograda koncert završiti pjesmom u čijoj kreaciji nije imao svoje prste. Mislim, nije direktno, jer je Wu-Tang Clan, kao njegovo čedo, ionako na jedan ili drugi način utjecao na sve što je u hip-hopu došlo iza.

Da bi kraju priveo festival, Wu-Tang Clan je prvo trebao kraju privesti treći dan, tijekom kojeg sam uglavnom slušao minimalno dobre nastupe, ne računajući ovdje pomalo komične THE BOTS (12.) te komšije STRAIGHT MICKEY AND THE BOYZ (9.), kojima sam čuo nedovoljno svirke da bih zaključio koliko je njihov žestoki rokenrol doista dobar. Nisu najbolji bend na svijetu, to je sigurno, a prilike za detaljnu provjeru će biti za koji tjedan kada sviraju u Vintageu. Njih sam, zapravo, tek okrznuo ušima desetak minuta prije nastupa CLOUD NOTHINGS kojem sam se veselio primarno zbog dragog benda, a onda i zbog ponovnog osjećanja ipak mi nedostajuće atmosfere nezavisnog rocka na relativno žežućem suncu, koju su pokušali započeti udarivši odmah u glavu sa "Stay Useless". Problem je bio samo u tome što mi se činilo da bend pjesmu svira u nekakvoj novoj, potmuloj verziji, pa je moj strah da su se odlučili transformirati u ozbiljnije umjetnike vrlo brzo bio nadomješten ljutnjom što se tonac nije ni najmanje potrudio bend učiniti normalnim za slušanje. Cloud Nothings nipošto nisu bend čija rafinirana muzika zahtijeva detaljno nijansiranje svih elemenata zvučne slike, što još teže razumljivom čini nemogućnost odvidavanja zvučnika do kraja, pa neka njihov indie-punk-rock drma i ruši sve pred sobom. Ovako, sjajne su se pjesme - set je bio obogaćen i nekolicinom novih, ili su to neke s nekih limited singlova koje nikad nisam čuo - svirale kroz nezainteresiranost miks pulta koja se malo pomalo prelila i na sam bend, pa tako i na one od stotinjak nazočnih koji nisu bili bendovi fanovi otprije. A takvih je bilo malo, pa je svirka svejedno bila simpatična.

Na velikom su stejdžu - naravno, Cloud Nothings bi nesumnjivo bili bolji na drugom, stiješnjenom između kasarni - kasnije pravi festivalski nastup održali stari znanci THE CRIBS (4.), samo što bi taj nastup festivalski bio da se održi u Britaniji, ovako je i njih gledalo tek nekoliko stotina ljudi. Braću Jarman to uopće nije spriječilo u opuštenom - Ryan je bio odjeven u kratke izrezane rebe i kožnu jaketu; punk-rock holiday! - prosviravanju svojih poletnih singlova, uvelike usporedivim s nastupom lani u Tvornici, kada su izgleda po dobru zapamtili Vlastu Popić koje su ovdje pozdravljali s pozornice. Prilično sam siguran da su ljudima koji su ih poznavali i voljeli otprije The Cribs pružili jedan od najzabavnijih festivalskih nastupa, tijekom kojega su se čak i povremena štucanja u svirci lakoćom zanemarivala u korist glasnog pjevanja širokih refrena na pola puta između garažnog rocka i brit-popa. Zagrijavanje nadolazećim hordama Wu-poklonika pružao je ALOE BLACC (8.), koji u svojem repertoaru zaista posjeduje nekoliko ugodnih redefinicija klasičnoga motownovskog pop-soula, ali ga nažalost često vodi u loše društvo udaraljkaša s dreadovima i bijelim lanenim odijelima. Želeći se što prije olakšati i pozicionirati za nastup najdražih MY BUDDY MOOSE (5.), "I Need A Dollar" nisam dočekao, barem ne u punom obliku jer ju je bend prije nego što se Aloe popeo na pozornicu odsvirao u foršpanskoj verziji bez vokala. My Buddy Moose su bili standardno dobri, ovaj put bez posebne inspiracije barem u malobrojnoj publici, među kojom se ipak našlo dovoljno fanova da se njihov sat vremena doima kao ozbiljniji trening za samostalne nastupe. Kad bi rutina svakog benda zvučala ovako, bilo bi to zaista sjajno, a da nastavim svoju neslužbenu rolu zapisničara, navodim i set listu iz koje će sve biti jasno: nova pjesma - Bad Day - I Know I've Gotta Stop - Shine! Shine! Shine! - She Knows - Something To Cry About - Finally - Music - nova pjesma - Fucking Boring - Lack Of Imagination - Waiting Around To Die. Uz ove pjesme nema lošeg provoda. Nešto poslije, čuo sam i DARKWOOD DUB (15.), koje nikad nisam ni volio ni podnosio, ali isto tako nisam imao pojma da uživo (više) uopće ne zvuče kao bend nego kao DJ bez viška inspiracije, koji se u set SEVDAHBABY (14.) ulio bez problema, samo što ovi drugi, za razliku od potpuno ravnih Darkwooda, ipak imaju refrene i vokale koji će te pozvati da im se pridružiš. Meni osobno se nije dalo.

I to bi bilo tih nekoliko natuknica što se pojedinih svirki tiče, a za vas koji ste ovo uspjeli izgurati do kraja, odnosno do ovdje, ili za vas koji ste lukavo skrolali tražeći zaključak, sad bih se baš i mogao ponešto uozbiljiti. Pišući o lanjskom Terraneu, vrlo sam strastveno iskazao svoje nerazumijevanje negodovanja jednog dijela mojih načelnih muzičkih istomišljenika prouzrokovano onim što su doživjeli kao festivalovo napuštanje početnih pozicija odnosno iznevjerivanje prvog obećanja o punokrvnome indie festivalu. Uspoređujući lajnape prve i druge godine te u glavi vrteći svirke koje sam na njima vidio, danas sam još sigurniji kako sam bio u pravu tvrdeći kako nikakve stilske diskrepancije između tih dvaju izdanja nije bilo, ali moram priznati kako su ljudi s kojima se nisam slagao umalo pa vidovnjačkim moćima naslutili ono što će se dogoditi tek ove godine. Jasno je kako Terraneo više nije onaj ni onakav festival kakvog smo oduševljeni upoznali prve godine, ali prije svega zato što je njegov identitet bio građen ili na golemom optimizmu ili na golemom odbijanju realnosti kako festival na kojem će dominirati bendovi nezavisnog pedigrea - makar riječ i bila o popularnima The National - u Hrvatskoj naprosto ne može egzistirati na duge staze. Nisam ja jedini čuo priče o znatno većim novčanim gubicima od planiranih, gotovo pa bezdanima u koje je organizatorski tim upao, planirajući se iz njih iskobeljati postepenošću za koju se ipak nije imalo ne strpljenja, nego logike, jednom kada se pojavila alternativa. Još uvijek se nadam da je riječ barem o pretjerivanju, te da nitko od uključenih nije previše zaglibio, ali promjena glavnih i odgovornih ljudi zasigurno je prvenstveno izazvana mogućnošću svježega kapitala, koji, jebiga, izgleda dolazi u paketu s donekle drukčijim muzičkim preferencijama. Nitko za to, zapravo, nije kriv, a nečija sposobnost da od manje napravi više ne može biti nešto što očekujemo po defaultu.

Da se opet vratim na jednom davno u ovom tekstu navedene The Baseball Project - sjećam se kako je i meni bilo potpuno nevjerojatno i suludo uvrstiti ih na već itekako definiran lajnap znajući da neće prodati ni jednu jedinu dodatnu ulaznicu. I nisu, ali su priredili najbolji rokenrol show festivala, samo ne znam koliko se to sve skupa na kraju isplatilo onima koji polažu i plaćaju račune. Ovim ne namjeravam novu Terraneovu upravu okarakterizirati kao profesionalniju - iako, volio bih da doista jest tako, kao jedan od zaposlenika firme koja u festivalu sudjeluje svojim novcima i ljudstvom - nego samo još jednom i sebi priznati kako festival ipak nije realna mjera onoga pristupa i one ljubavi prema muzici koje tako neprecizno a opet toliko precizno opisujemo kao indie, ili alter, ili znate već koji. Ovogodišnji Terraneo naprosto ima više smisla i logike, kao prihvatljiva, čak i poboljšana varijanta srednjebudžetnoga srednjestrujaškog festivala kakav je u svojim najboljim danima bio INmusic - razlika je samo u tome što će za gotovo pa istovjetne popise bendova Terraneo tvrditi da su dobrim dijelom indie-friendly, trudeći se zadržati vezu sa svojim počecima, dok će INmusic naglašavati relevantnost unutar glavnih tokova, ne želeći se nipošto getoizirati, kad svaka prodana ulaznica zlata vrijedi. Sve skupa ovo mi čak i nije teško priznati, jer je naprosto riječ o zbivanjima koja ni najmanje ne odudaraju od onoga što smatram hrvatskom društvenom i muzičkom realnošću, a bome mi nije ni tužno priznati jer prava alternativa ionako postoji, negdje drugdje.

Vidimo se i dogodine!