Negdje pri kraju sinoćnjega jednosatnog nastupa tUnE-yArDs (jebenti ime!), održanog u gotovo do šavova nakrcanome malom pogonu Tvornice, uhvatio sam se usred strahovanja da možda doista jesam tek ultraljuti rokenrol desničar, nesposoban uživati u nesputanom vihoru istraživanja i igranja kojim odišu mnogi aktualni bendovi s one strane indie ograde. Na koncert nisam došao otvorena srca isključivo u smislu da sam Merrill Garbus i njezinoj tročlanoj patnji planirao pokloniti podozrivost i dobru volju, ne, meni se čak i kod kuće 'WHOKILL' dopada više nego umjereno, i činilo mi se da njegova živa ponovna kreacija i rekreacija naprosto moraju eksplodirati u karnevalsko veselje. Ali nisu. Ili barem ja to nisam čuo, vidio i osjetio, i taman kada sam počeo zdvajati o svojoj uskogrudnosti, na licima starih kolega i vječnih prijatelja Ozzyja i Tonćija primijetio sam izraze iste doživljajne familije, možda tek drukčije nijansirane. Tonći je, k tome, veliki fan tUnE-yArDs (jebenti ime!), koji me u smjeru benda onomad i bio pokrenuo, iako se ne slažem baš sa svime što je nadrobio u pripadajućoj albumskoj crtici na našoj posljednjoj ljestvici. Duhovito je dobacio kako mu je najgore što se barem donekle u pogledu sinoćnje svirke mora složiti sa mnom. He he he. Meni bi, s druge strane, bilo baš super da sam osjetio želju slaganja s njim, odnosno pretpostavljenom reakcijom zaluđenog fana. Značilo bi to kako sam ostvarenje svoje nade o pojačavanju studijske živahnosti i bezbrižnosti doista i doživio, ali ni ova se nada nije pokazala značajno različitom od većine svojih bezdušnih kolegica. Ovako, do naše je stražnje pozicije doplutalo tek podsjećanje na Bow Wow Wow, senzibilitetu trenutka prilagođeno propuštanjem kroz pripremne filtre Vampire Weekend i Yeasayer, ali, nažalost barem po mene, s više naglaska na tribalnom nego na melodičnom. Ne znam jesam li, zapravo, previše zabrijao očekujući vrtlog energije – izgleda da doista jest lakše ispuniti cijelu prostoriju kad je ona tek dio šezdesetokvadratnog stana (sićušan obim slušalica kojima muziku doživljavam na poslu da i ne spominjem) negoli kad je riječ o koncertnome klubu. Ruku na srce, međutim, svi povratnici iz prvih redova, neovisno o stupnju prijekoncertne naklonosti bendu, sa sobom su uz znoj donijeli i one slatkodebilne osmijehe netom proživljenog zadovoljstva. Možda smo trebali stati bliže. Vrijedi to za brojne životne situacije, valjda bi vrijedilo i tu.

Dok su tUnE-yArDs (jebenti ime!) izvodili rekao bih sve pjesme sa zadnjeg albuma, shvatio sam i nekoliko dodatnih stvari, od kojih ću sada izdvojiti dvije koje imaju konkretne veze s mojim doživljajem koncerta, te jednu koja ima veze s aktualnom koncertnom scenom u Zagrebu. Prvo sam primijetio kako svaku pjesmu prepoznajem, bilo na samom startu, bilo kod uključivanja ritma, bilo kod Merrilline 2.0 varijante jodlanja. To je velik plus svakom bendu, upečatljivost je valjda nešto čemu bi svaki umjetnik po definiciji trebao težiti. Međutim, prepoznajući već negdje četvrtu pjesmu, zakopkalo me da je ista bila izvedena i nekoliko minuta prije?! A iako i to katkad može biti dodatan plus potvrde o zvučnoj ujednačenosti, sinoć sam se ipak odlučio pripisati to međusobnoj zamjenjivosti pjesama. A pravila igre su surova – bend koji voliš ima svojstven stil, bend koji ne voliš ima samo jednu pjesmu. Srećom, trud razaznavanja 'Powa' od 'Wolly Wolly Gong' (osim 'Gangsta', koju u skladu s mojim bivšim zanimanjem najviše volim), prekinula mi je ugodna eureka kako je sinoć bio prvi put da u Zagrebu gledamo aktualne laureate legendarnog Pazz & Jopa! Fanatiku u meni to je zakon. Da, gledali smo i TV On The Radio, i LCD Soundsystem, i Animal Collective, i Boba Dylana, ali nikad kao vladajuće šampione. Kul, kul. I dovoljno da mi osigura ono malo užitka da ne bih osjetio kako sam protratio večer.

Može li predgrupa biti supergrupa znakovito je i pitanje plodno za lucidne kafićke rasprave, a u ovaj ga je kontekst uvaljao Mlat, bend, sastavljen od bivših i sadašnjih članova Pasa, Leut Magnetik i Let 3, koji je otvorio sinoćnji program. Elektronskim ambijentalnim forama podložen i u Mediteran uronjen indie-pop možda bi mogao iskoristiti i prigodniji vokal, jer pjevač ne može pobjeći od one note dalmatinske zafrkancije u glasu, što fino konstruiranim pjesmama, od kojih su se jedno tri ipak mogle izbaciti iz set liste, ne sjeda najbolje. Ali, dobro, osim kad na koncert dođem isključivo zbog predgrupe, rijetko joj kad ukažem svu nužnu pažnju, pa se neću razbacivati finalnijim procjenama.

Foto & galerija by Dražen Smaranduj