Čini mi se da report s koncerta nisam napisao već skoro tri godine. S online reinkarnacijom pot liste i recenzijama došlo je do zasićenja i neimanja dovoljno vremena za formu s kojom sam prije desetak godina započeo svoje piskaranje. Uvijek kada čitam pretenciozne i naslove kao one za nedavne Fleet Foxes u Tvornici kulture kužim koliko sam se puta za vrijeme nastupa trudio u glavi izmisliti baš takve ljigave kobasice i koliko sam proračunato pamtio sve važne sitnice (Gorana Pavlova još uvijek često znam uhvatiti kako štreberski zapisuje set listu – ali Gogo je dosljedan i njegov, nazovimo ga sada već projekt,  Where The Band Are na Gorili je suludi i hvale vrijedan pothvat) kako bi sve prebacio u taj ultra subjektivan izvještaj koji je na kraju skoro uvijek bio predvidljiv. U nadi da ih ipak neću pisati prečesto (sada imamo Gogu koji gleda i piše sve!) evo još jedan generički pokušaj sa sumnjivim naslovom.

Druga stvar na koju se ježim, a prakticirao sam ju u 80% slučajeva  u nedostatku boljih ideja, su konotacije s vremenskim prilikama i neprilikama (doduše kiša koja je probila krov i napunila donji dio dvorane Teatra &TD na 10. Žednom uhu 2009. je stvarno bila neprilika vrijedna spomena. Pokisli East Rodeo vam to mogu i potvrditi!). No, obzirom da se nad ZiĐiBijem već tri dana u 0-24 aranžmanu povlači magla, jednostavno ne mogu odoljeti da to ne napravim i ovaj put. I neću vam lagati ako kažem da mi je u četvrtak navečer bio totalni gušt pedalirati kroz maglu prema Tvornici kulture u kojoj su nastupali bendovi koji bi odustali od postotka honorara samo da im se dio atmosfere sa zagrebačkih ulica mogao prebaciti u prepolovljenu dvoranu Velikog pogona. No, iako su uređenje bine i ugođaj u dvorani vrlo vjerojatno bili na visini očekivanja braće Aarona i Nathana Weavera, pred sam nastup njihovih Wolves in the Throne Room i predgrupe Wolvserpent prelazak iz prave magle u scenografiju dvorane bio je kao ulazak u topli dnevni boravak u kojem DJ pušta neki ugodni talijanski doom i u kojemu su na zidu postavljeni ukrasi u vidu zastava s granatim blackerskim natpisima s čapljom, zecom, vukom, sovom i jelenom u sredini. Wolvserpent su recimo za svoj nastup na mikrofon objesili životinjsku čeljust koja je mene u tom kružnom aranžmanu podsjećala na zubalo gigantske morske grdobine.

Wolvserpent su Brittany McConnell na bubnjevima (kratko i na violini) i gitarist Blake Green na vokalima i matricama. Iako mi je njihov zvuk u studijskom izdanju zvučao kao nešto što bi na kraju moglo biti zanimljivije od već izučenih atmosfera zvijezda večeri, njihovo maratonsko doom/drone odmotavanje ubrzo se pokazalo kao podloga koja je prirodnija nekim drugim kućnim i ležećim prilikama. Baš šteta što nas nisu ugrijali domaći favoriti Johann Wolfgang Pozoj.

WITTR  su čudna kontradikcija i to je vrlo vjerojatno razlog zašto većini metalaca koji im ipak ne mogu odoljeti istovremeno idu pomalo na živce. Možda ni ne toliko zbog toga što su oko sebe okupili gomilu mainstream indie i post-rock/metal publike (kojih na kraju ipak nije bilo u velikom broju!), koliko zbog toga što s jedne strane negiraju black metal i njegovu 'pirotehniku', a u biti za vrijeme nastupa izgledaju kao jako dobro proračunati black metal šminkeri. No, osim umjetne magle, petrolejki i tipa s nekim debelim mirišljivim snopićem koji je valjda emanirao miris osušenih listova sekvoje, sam nastup je bio skoro pa odličan. Mali propust desio se nenadano i nakratko je zbunio bend i publiku nakon što se srušila bas matrica kojom je manipulirao bubnjar. Bez te nesreće i u malo prisnijim uvjetima možda bi atmosfera bila vrhunska. Pada mi na pamet Japetić Open Air na kojemu nisam bio, ali lijepo je idealizirati šumski ugođaj i ovakvu svirku u kombinaciji. Jer možda su upravo visoka bina i udaljenost od benda bili glavni razlozi zašto se scenografija nije skroz stopila u kontemplaciju u koju sam zaronio tek kada sam se udaljio iz prvih redova gdje su zvučne palpitacije prežestoko udarale u prsa. Moguće je da su čak najbolje prošli pojedinci koji su se s desne strane dvorane ispružili po podu.

Od fotografiranja nisam skroz odustao niti nakon što mi je Mate prije koncerta najavio da su u svrhu postizanja mraka zatražili da se čak spusti roleta s one strane šanka koji gleda na veliki pogon, ali se na kraju ispostavilo da je zvuk puno bolje sjedao iz pozadine bez fotoaparata u rukama.

WITTR su svirali nekih pedesetak minuta nakon kojih je odmah puštena "Suzanne" Leonarda Cohena što je značilo da bend ne svira bis. Svejedno, nakon zakašnjele reakcije publike nastala je mala zbrka u kojoj se tonac i braća Weavera nisu baš skužili pa je ponovno uzimanje gitare i simultano dizanje roleta na šanku ispalo malo blesavo obzirom da nastavka nije bilo. Ako se mene pita sat vremena post-blackerskog klistiranja duše je taman. U biti totalno post rock iskustvo štogod post-rock ekipa koja negira svoje post-rock obožavanje mislila o tome. Za black metalce na znam.

Magla nikada nije bila tako uzbudljiva kao na povratku doma te večeri (morao sam!).

Foto: Last.fm