Kako nas je sinoć u najavi koncertnog programa čak četiri puta u nekoliko minuta podučila iritantna voditeljica, petnaest godina nije malo, vuuuu! Ajde, drago mi je da netko doista živi po maksimi da je ponavljanje majka znanja, a i, ruku na srce, istina je, petnaest godina nije mala stvar, a upravo je svoj 15. rođendan sinoć u Tvornici proslavio Radio Student. Nikada ga nisam previše slušao, zapravo nisam uopće, izuzevši pokoji slučajan ulov signala u nečijem automobilu, jer bi se njegovi valovi putem do mojeg bivšeg stana redovito zaplitali u tramvajske žice, a ionako bih radije pustio CD po vlastitom izboru. Međutim, doista ga izuzetno cijenim, a svoju iskrenu čestitku šaljem i prikama koji su se u pojedinim periodima po Studentu motali, kakva je većinom banda s pot liste.

S obzirom na to da mi prigoda sama nije previše značila, motiv odlaska na party/koncert bili su navedeni bendovi, kako to sa mnom uvijek mora biti. Došao sam isključivo zbog jednoga jedinog od četiri benda, dva su odluku fino poduprla, a zbog četvrtoga, koji me zanimao čisto informativno, na kraju sam ostao i znatno dulje od planiranog. Nešto malo cajtnota i trenutačna natmurena atmosfera u glavi spriječit će me u opširnijem gudanju o svirkama, što je možda i bolje – kome se zapravo da čitati što o post-rocku misli netko tko ne razlikuje baš previše stilske odrednice Explosions In The Sky i Mogwai (iako se još uvijek mogu pohvaliti ulaznicom za njihov koncert u Nonantoli 2001. godine), ili o elektronici netko kome je elektronika draga ponajprije zbog toga što omogućuje štekere da se uštekaju gitare?

Gdje točno na instrumentalnu razvojnu liniju atmosferičnog post-rocka spadaju Man Zero, pitajte Dražena, ja vam mogu samo posvjedočiti kako su sinoć održali iznimno mi ugodan i za razmišljanje poticajan set. Ne govorim to u nekom prezrivom smislu – kao, to je muzika za pozadinu – nego me je zadivilo kako je njihova čas nježna čas šamarajuća muzika izvrsno sredstvo za fokusiranje. Njezina mi je precizna čistoća razbistrila glavu od svih trivijalnih gluposti i koncentrirala me na bitno. Nije da sam došao do krucijalnih zaključaka, ali to je moja greška, ne njihova; naprosto nemam discipline za umno. Za to je vrijeme bend jezdio svojim sleđenim pustopoljinama i vrelim avionskim tragovima, završivši nastup u dostaminutnoj kakofoniji. Rekao bih barem malo predugoj, da se u jedan tren nije uplela i neka baka iz organizacije i onim kretenskim motom rezanja vrata poručila da je gotovo. E, momci, trebali ste joj dozlogrditi barem još s pola sata tretmana.

Ruiz bi mi se trebali sviđati više nego što mi se sviđaju, a za to ponajprije krivim oporost njihovih melodija. Svirka je ritmična, seksi rokerska, najusmjereniji QOTSA razblažen s dovoljno Franz Ferdinanda za curice, a to je važan element svakog poštenog i dobrog rock'n'rolla. Samo što su mi tek tri ili četiri melodije ostale u glavi nakon svirke, a već sam ih gledao nekoliko puta. Kod mene, to je loš prosjek, jer često već na drugom refrenu svojim revanjem sjebem bendu koncept ugodnog harmoniziranja. Najbolja pjesma jučer bila mi je jedna od dvije s gostom Jurom Ferinom (a ja mislio da on nigdje ne dolazi sam!), čije su me klavijature podsjetile na razigranost 'Nuggetsa', što je uvijek dobrodošla komponenta. Trebam priznati i kako me je dotad već počeo hvatati umor od napornog tjedna, pa nisam bio najpodatniji za susret na pola puta. Drugi put dolazim svjež i naspavan.

Koliko god krepan, međutim, bio, i dalje spadam u onu vrstu nostalgičara koji na samo zrnce gitarske pop alter-natije otvori tajni rezervoar i punim plućima uleti u doživljaj koji izvor svirke pruža. Nežni Dalibor sinoć su me u Tvornicu i dovukli, pa je red da su me i oduševili, sada već standardno izvrsnim setom. Melodični, žustro-nujni indie-rock koji sviraju na ovim se prostorima ne da ne susreće često, nego ga gotovo uopće nema, pa se moram vraćati nekim starim bendovima, iako bi mi za mentalno zdravlje bilo bolje da ostanu zaključani na TDK-ovim kazetama iz devedesetih. Nemojte sve što pišem uzeti zdravo za gotovo, pa sjajne Dalbače procijeniti kompilatorima, jer su oni mnogo vještiji i originalniji u kreiranju svojeg zvuka nego ja u opisivanju. 'Strah' i 'Samo magli' su me posebno oduševile, a 'Sve biće u redu' sam otpjevao za jednoga hrabroga malog dječaka. Set lista: Jeste li poludeli ljudi? – Strah – Metronom – Zid – A.B – Ne postojim – N.Z.O. – Vekovi – Plutaju svesti – Razglednica iz Londona – Savest – Samo magli – Grad još blista – Glupi avgust – Sve biće u redu

A sada – spektakl! Bože moj, ovo je opet bio jedan od onih event/performans/tulum nastupa kakve je uvijek teško dostojno opisati, jer onaj tko nije bio i vidio svojim očima ne može pojmiti ni minimum ideje ludila koje nas je sinoć zadesilo i spriječilo realizaciju plana ajde da vidim petnajstak minuta koja je šema pa možemo doma. Captain Ahab sam htio provjeriti iz opće kulture, ni zbog čega više, jer su mi njihove pjesme koje sam dosad čuo u pravilu uz šačicu simpatičnih nudili i mnoštvo odbojnih elemenata, ali ne smijem si dozvoliti nemati argumente u razgovoru s mladim nadama ala Matej. Uživo, nije to toliko sasvim druga priča, koliko sasvim prva, prava, iskonska priča, jer se, baš kao i kod Dana Deacona – od kojeg mi imaju tisuću kečijih melodija – pravi doživljaj benda (koristim tu riječ jer nemam bolju) može ostvariti tek kombinacijom slušnog i vizualnog. Electro-pop nabrijane rejverske mesnatosti, sa bezbroj modificirajućih glasovnih efekata, niti je rijetka zvjerka niti je moj par čarapa, ali su mi one melankoličnije pjesme lijepo sjedale u uho, plus ću uvijek radije slušati zajebantsku mladost sa stihovima poput Shake your body like a whore, fuck till you can't fuck no more nego Depeche Mode. Jonathan Snipes, tip koji pjeva i kontrolira laptope i, pretpostavljam, stvara svu muziku, očito je talentiran frajer s osjećajem za zarazan hook i barbarski beat koji tjera na poskakivanje. Ali, zvijezda showa je njegov partner Jim Merson, zadužen za divlji ples i animaciju publike, koji se već do treće pjesme skinuo u Speedo kupaće i svih sat vremena nastupa proveo u neprestanom pokretu. Jednog bi trena izgledao kao pijani student arhitekture na tulumu nakon što je položio ispit, već drugog kao jedva privoljen i osiguran sudionik festivala u Svetvinčentu, a njegove su se vratolomije za vizualnu koncentraciju publike sasvim uvjerljivo borile i sa prilično duhovitim popratnim video-filmićima pretežno gross predznaka. Ludi tulum za ludu mladost i ludi zaborav svih sranja – drugi put ga nemojte propuštati. Neću ni ja, bude li prilike.

Foto: Dražen Smaranduj