Kada sam u istom danu vidio plakate za Voidz i Slasha pomislih „Jebote, netko stvarno prozirno pere pare. Tko bi normalan organizirao te koncerte?“. Samo pokazuje kako olako podcjenjujem brandove i da stare navike umiru muški. Realno nemam ni nanometar pojma što danas radi Slash, ali siguran sam da je bolje od većine onoga što se danas prodaje pod hardundheavy. Slashova prođa se još čeka, a Casablancas i 5 su sinoć skoro napunili pregrađeni prostor velikog pogona Tvornice. To je 400-tinjak ljudi. Možda i više. Ne čini se puno, ali je svakako više nego na što bih se ja kladio.

Vijest o dolasku Voidza me ponukala na razmišljanje o zdravim bilancama u glavama organizatora, ali i raspoložila. Julian nema glazbeni kriminalni dosje, možda tu i tamo kakav prijestup, no to je bilo sa Strokesima, ne solo. Čak se čini i kao drag čovjek koji je više od „frontmena Strokesa“. Njegov album „Pharazes For TheYoung“ odmak je od očekivanog. Na njemu rif više nije alfa i omega, a šira audio slika dobila je na dubini i oštrini koristeći dulje i razrađenije melodične fraze, te raznolikiji audio arsenal. U prvim jurišnim redovima nerijetko, uz gitare, drži i sinteve.

Novi samostalni album više nije toliko samostalan jer Casablancas sada uz sebe ima cijeli košarkaški tim koji se okuplja pod zastavom Voidza. Ime Voidz možda predstavlja više od rock n roll kiča. Dok se „Pharazes“ mogao zavoljeti nakon dva slušanja, pod uvjetom da ste predrasude poslali u kut, pogotovo ako ste skloni radio rocku s kraja 70ih i početka 80ih, „Tyranny“ nećete zavoljeti ni nakon 102. puta. On vas može zainteresirati koliko vas može privući i otvoreni prijelom. Fascinacija neočekivanim. Zgnječena masa s natruhama nečega što je nekada bilo prepoznatljivo i funkcionalno. Pod naletom sile izgubila se nekadašnja funkcionalna logika i sada je sve više kronenbergski nego normalno. Smisao je poništen (void), glazba je nalik na auto složen u Mad Maxu. Gruba, nerafinirana, ali istodobno promišljena kompozicija na čijoj površini mjestimice izbiju neki glatki, skladni dijelovi, prežitci ranijeg predvidljivijeg i harmoničnijeg vremena.

Naslov novog albuma se može (zlobno) protumačiti kao neslana šala sa slušateljstvom, upozorenje koje nitko zaljubljen u Juliana Strokesa neće čuti. Na ploči nema Juliana Strokesa. Niti ga je bilo vidjeti u zagrebačkoj Tvornici 9.6.2015. Julian Void s druge strane je utjelovljenje audio tiranije. Neki su jučerašnji koncert prozvali audio genocidom. Ja sam samo vidio odmetnuti bend iz lasvegaškog kasina kojemu gitare sviraju Goran Bare i Zappa, bas Donald „Duck“ Dunn s bubnjarem iz Def Lepparda prije nezgode s rukom. Julian Void je pak pijan, nezgrapan, granično neugodan lik – koji je apsolutno zakon. Unatoč zibanju i konstantno pogrbljenoj pozi u kojoj je bacao na hip hop karikaturu u Tupac majici, Julian je vokale odradio precizno i predano. Mana vokala je bila do razglasa, ali ako poslušate album shvatiti ćete da nisu puno razgovjetnije ni snimljeni. U maniri pijanog Mikea Pattona križanog s nestašlukom Ramba Amadeusa, Julian i Voidzi su prošli kroz repertoar „Tyranny“-a, nabacujući se s vintage gitarama, miješajući afrobeatove i hard rock finese, elektroniku i gitarske solaže. Nered u rangu Mr. Bungla prekinut je jednom Strokes pjesmom ("Ize Of The World"), i s „River Of Breaklights“ s ranije spomenutog „Phrazes“. Obje su odlične pjesme koje su bile izvedene bez većih preinaka.

Koncertna izvedba je apsolutno najbolji način za doživjeti novi album. Ovaj materijal se uopće ne isplati slušati tiho. Na nižim glasnoćama detalji ne dolaze do izražaja, a s njima i mjestimična melodičnost kakofonije. Glazba je popraćena vizualnim doživljajem benda koji izgleda kao da je netko bacio bombu u second hand shop, koji na naslovnici albuma pak izgleda kao da su vampirski ogranak iz „What We Do inThe Shadows“.

No, sve na stranu. Voidz stvarno nisu bend za svako domaćinstvo. I svakako su neprijateljski nastrojeni prema nestrpljivim ušima. I balade im zvuče kao najgore spuštanje s opijata ikad i frontmen im je na koncertu bio pijan (ali nasmijan i voljan dijeliti petake) i na prvu izgledaju i zvuče kao da nisu vrijedni ni cigaretu vašeg vremena... No! Njihov nastup uživo ostavljao je prostora za užitak. Pjesme su disonantne, ali ne i nemoguće. Strukture su neuobičajene, ali ne i ružne. Većinu vremena imate osjećaj kotrljanja u autu s istodobno odfrljenim prvim albumom Residentsa i Ariela Pinka. Sve se sudara i lomi samo što postoji i onaj groove koji cijelu priču čini nepodnošljivo podnošljivom. Kao da slušate dokumentarac u kojem je svaki lik za sebe interesantan, a zajedno tvore psihodeličnu fleku s natruhama figuralnog. Jučerašnji koncert je bio ugodno neugodno iznenađenje koje vraća priču na početak i postavlja pitanje: da nisu JULIAN CASABLANCAS + TheVoidz bi li ovo uopće imalo smisla i da li bi 400+ ljudi došlo u Tvornicu? Da li je tu ime veće od sadržaja? Ne bi i je. Potpuno normalno. Ono što ipak odudara od očekivanog je da umjesto da nam pod svojim imenom servirao podgrijane Strokes uspješnice prožete groznim solo uratcima, Julian je odlučio baciti kartu u potok i krenuti u šumu u nepoznatom smjeru. Njegov nemar i novi smjer ponekad jest malo grozan, ali je puno više cool i intrignatan. Intrumenti se isprepliću, savijajući zvuk jedan oko drugog. Članovi na pozornici bili su suzdržanih rock n roll manira, što nije bilo na uštrb cjelokupnog dojma. Glazba je bila toliko, na trenutke čak i invazivno, pristuna, da pjevačevo pijano teturanje nije predstavljalo dovoljan argument da se koncert može proglasiti potpunom lakrdijom. Razumijevanje je pokazalo barem pola posjetitelja dok su neki s razlogom bili zgroženi. Je li naklonost većine bio samo utjecaj kulta ličnosti ili predanost novom zvuku? U bilo kojem slučaju to nije bila ona vrst pijanstva i haharstva koja je znala uništiti, na primjer, koncert Dječaka. Pa neka mu.

Koncert Voidza je bio ekvivalent filma s Tinom Katanić. Bude ti malo puno neugodno, ali odgledaš do kraja. Samo što nakon gledanja/jebanja nema kajanja. Barem meni. Tinu Katanić je grubo zajebao trojac tulavih, ali bi se mogla tješiti činjenicom da onu izvedbu nitko normalan ne bi htio gledati dva puta. Jučerašnji nered od Voidza bih ipak htio vidjeti opet.