Moje trotjedno odugovlačenje s iznošenjem dojmova s koncerta, održanog 27. veljače, kojim se friška riječka indie-rock senzacija Jonathan predstavila zagrebačkoj publici u umalo pa rasprodanome malom pogonu Tvornice zasigurno nema realnog opravdanja, ali osim nekakve čudne kombinacije bezbrižne sigurnosti da ću kad-tad sve stići i lera u kojem mi uopće nije padalo na pamet pokrenuti se prema naprijed – a koju će mi, vjerujem, oprostiti svatko koga je ikad zanimalo što ja to imam mudrovati o nekim svirkama, dok me za druge uopće nije briga – jedan dio razloga doista se može prihvatiti, pogotovo zato što su došli na samom početku. Naime, dane poslije ovoga odličnoga koncerta proveo sam prvo pripremajući se za razorni Potlistin rođendanski tulum pa onda zatim i oporavljajući se od njegove razornosti, pa se pisanje nekako povuklo ne samo u drugi nego i ne znam koji plan. Što mi je u ovome konkretnom slučaju omogućilo steći i iznenađujući uvid u hejt kojim je većina mojih prijatelja, poznanika i kolega, redom ljudi čijim procjenama uglavnom vjerujem, popratila pojavu i proboj ovog benda. Mnogima od njih nije ni palo na pamet provjeriti bend uživo – što ionako nije jedina metoda, naravno – što moju odgođenu apologiju postavlja u prikladniji kontekst, jer se rasprava ionako češće vodila oko pretpostavki nego učinka.

Pokušati pobiti ili prihvatiti svaku od teza kojima se bend proglasio sumnjivim – imidž pjevača, nagla pojava, razlika od zvuka prijašnjih bendova njegovih članova, neskrivanje ambicije koje pomalo zalazi u karijerizam – možda bi i imalo smisla, i dio ću toga vjerojatno i nenamjerno odraditi kroz ovaj tekst, ali ne bi bilo pošteno prema onome najvažnijem što zasad nedvojbeno znam o bendu. A to je da iza sebe imaju efektan nastupni EP koji su zajedno sa sedam dodatnih pjesama vrlo uvjerljivo odsvirali na svome drugom koncertu uopće. Naravno, drugome u obličju ovog benda, jer iza njegovih članova (bubnjar Leta 3, gitara iz Mandrila, te, sad iz sfere dobre muzike, drugi gitarist i basist legendarnih Pasa, a za pjevača sam vidio da se navodi neki bend Salion za koji ama baš nikad prije nisam čuo) sveukupno stoji možda i nekoliko tisuća svirki. Zbog čega je pretpostavka o preskakanju stepenica naprosto promašena, jer od ljudi s toliko sviračkog, izvođačkog i autorskog iskustva nije nelogično dobiti ovoliko formiran proizvod. Jonathanovu varijantu nešto sitno ulijevo okrenutog rocka koji spaja poletne pop-rock refrene i melodije na potezu od Mando Diao preko The Hives do The Killers s donekle deindustrijaliziranim post-punkom kako Interpola tako i FOTL svakako možemo doživjeti kao zakašnjelu, s obzirom na to da je većina tih naslućenih uzora (iako su momci na mixtape za Potlistu uvrstili neke sasvim druge bendove) svoj vrhunac doživjela prije desetak godina, ali i kao dobrodošlo retro zaposjedanje prokušanih obrazaca.

Osim o startnoj dobronamjernosti, ta je vaga ovisna prije svega o snazi pjesama samih, a takvih Jonathan zasad imaju dovoljno, na čelu s istinskim hitićem 'Maggie', koji rif iz 'Regret' lijepo kalemi na optimistični post-Strokes guitar-pop, pjesmom koja se od ostatka nešto tmurnijeg, ćudljivijeg kataloga zaista izdvaja svojom izravnošću, ali ne toliko da ga ne bi imala pravo predstavljati s čeone pozicije. Ali sve i da Jonathan jesu, kao, zakasnili, tek onda ne razumijem odakle kritike usmjerene njihovom navodnom lovljenju trendova. Mislim, prilično sam siguran da bi muzičari koji bi u nas htjeli jamstvo proboja i zarade ipak svirali nešto drugo od još uvijek, u hrvatskim terminima govoreći, dovoljno alternativne muzike. Baš kao i donekle im srodne Punčke (indie-pop plus post-punk), i Jonathan su svoju punu Tvornicu zaradili ne samo svojim pjesmama – tijekom koncerta iz publike pjevanjem nije bila pozdravljena samo 'Maggie', nego i sve preostale pjesme s eponimnog EP-ja, jedino što sam kod uvodne 'Mama I'm Ready' u klub ušao tek prilikom njenoga Lou Bega-efekta nizanja ženskih imena pa nisam osjetio prirodu startnih tenzija – nego i poslovnim vezivanjem za agilne bukere iz agencije LAA, no uvjerljivom pedesetominutnom svirkom nisu pridobili samo one hypeom privučene posjetitelje nego i sumnjičavce poput mene koji su na koncert stigli otvorena srca, ali i uključenog opreza, kroz koji su se lako uspjeli probiti.

Ispravno primjećujući kako se i najdobronamjerniji interes može nasukati o nepredvidivost prvih dojmova, Jonathan su svoju set listu složili tako da su jednu poznatu pjesmu u pravilu slijedile dvije nove (mislim da mi se najviše svidjela 'Bliss'), nakon čega bi pjesme poput 'Pictures' ili 'School' publici ponovno ponudile mogućnost aktivnije participacije. Kao nominalno predstavljački showcase, koncert zaista nije imao nikakve potrebe trajati dulje od ovoga jednoga školskog sata, plus zasluženi povratak na bis s 'Paperman' koja mi je zaista zazvučala kao obrada neke klasične post-grunge balade, a koju ne uspijevam prepoznati. Pojavivši se niotkud, Jonathan su ovim koncertom pokazali kako se to niotkud nalazi na mjestu koje je čulo pregršt proba i pjesama te razgovora o tome što pokušati i kako to postići. Brzina kojom su defakto rasprodali svoju prvu veliku samostalnu svirku mene je, k tome, a vjerojatno i zbog donekle odgovarajućeg zvuka grupe, podsjetila na zavist koju sam sredinom devedesetih osjećao čitajući o britanskim bendovima koji se nakon jednoga zapaženog dema pojave na naslovnici opinion-making tiskovina pa dignu buku i rasprodaju velike dvorane. Cjelokupna politika te struje britanskog tiska svakako nije bila bez mana, ali gledajući unatrag, nijedan zaista dobar bend koji je nekim slučajem upao u to kolo iz njega nije izišao posebno okrznut, a ako je cijena da što prije upoznamo dobre bendove bila ta da se neko vrijeme moramo družiti i s inferiornim imenima, e uopće nije bila prevelika.

Koncert koji su Jonathan – bend za koji sam prilično siguran da spadaju među prve, i koji će svakako biti veći gušt hejtati ostvare li daljnje korake u željenom smjeru – odsvirali prije tri tjedna takav je put ispratio gotovo do najsitnijih detalja, opisanoj nostalgiji koju je u meni potaknuo pridodavši i za naše prilike i za ovaj tip muzike izrazito rijetku urgentnost i čvrstoću. Da, svjestan sam kako je ovo ipak bila anomalija – i u trenutačnoj razvojnoj fazi benda koji ovoliko publike nažalost može imati samo u Zagrebu i kod kuće u Rijeci, i u situaciji na našoj sceni na kojoj čak i bolji bend sa zavidnijim pedigreom članova (govorim o Esc Life) na drugoj svirci privuče tek petinu broja ljudi – ali ljepše je da kvalitetna iznimka potvrđuje frustrirajuće pravilo nego da je obratno. Baš poput svojeg imenjaka, i Jonathan su vjerojatno galebovi, samo prepoznatljivo mediteranskog tipa, koji će vam najviše užitka pružiti onda kada oglušite na sva moguća obećanja i prihvatite neopterećenost trenutka. Set lista (Kanye je bio DJ-irao pa mi je poslije dodao onu od tonca): Mama I'm Ready – Love – Communicate – Maggie – Sweat (3.A.M.) – Bliss – Pictures – Hands – XYZ – School – BIS: Paperman