Inače je post rock kao žanr eksplodirao u zadnjih par godina, pogotovo na našim prostorima. Odlični nastupi Rossete, Maybeshewill, God Is An Astronaut, Mono i drugih manje razvikanih imena, sigurno su proširili bazu obožavatelja ovog dosta čudnog žanra. Kada se tome pridoda nastup Mogwaia na prvom Terraneu koji mi je u sjećanju ostao kao najbolji te godine, ako ne i najbolji od svih onih koji su bilo kada svirali na šibenskoj obali, jasno je zašto su već Sleepmakeswaves počeli svirku pred duboko ispunjenom Močvarom.

Njihova verzija post rocka prati dosta jednostavnu formulu. Uzeli su sve klasične elemente dobre post rock pjesme i izbacili sve spore/tihe dijelove. Ono što je ostalo zvuči kao "Not For Want Of Trying“ Maybeshewill rastegnut na trajanje cijelog koncerta. Sva sreća da je sam nastup trajao nešto malo više od pola sata, jer se to pokazalo kao savršena doza. Sve iznad toga samo bi rezultiralo zamaranjem i ponavljanjem, a nastupi kraći od toga ipak su rezervirani za hardcore bendove. Predvođeni skoro pa bolno glasnim basistom, koji je inače slika i prilika Johna Baizleya iz Baroness, uspjeli su stvoriti onaj mračan i težak ugođaj tako svojstven dobrom post rock koncertu. Ukratko nastup je bio za svaku pohvalu, bez imalo suzdržavanja preporučujem preslušavanje njihovih albuma svima koji gaje i minimum simpatije prema ovom tipu muzike.

Sve do nastupa 65daysofstatic večer je djelovala savršeno. Vrijeme kao da je bilo kopirano s naslovnice "Hardcore Will Never Die, But You Will“, prvi bend savršeno je odradio ulogu predgrupe, dovoljno dobri da napale publiku, a opet su ostavili dovoljno prostora za zvijezde večeri. Atmosfera je bila kao stvorena za utapanje u pivi i razmišljanje o besmisli života dok ti prsni koš lomi neumoran salvo neobuzdanih soničnih napada. Tada su se Englezi popeli na pozornicu i odlučili da bi bilo fora rasplesati publiku. Konačan rezultat, barem u mojim očima, bio je katastrofalan i rezultirao sigurno jednim od najlošijih koncerata ove godine.

Lagao bih kad bi rekao da je njihov nastup bio iznenađujuć, pogotovo zato što mi je ovo drugi put da slušam bend uživo, ali ne mogu se oteti dojmu da sam nešto propustio. Godinu dana nakon što je Mogwai demonstrirao sam vrhunac žanra, istu tu obalu posjetili su i 65daysofstatic. Ne znam je li stvar u tome da sam tada uhvatio samo zadnjih 20 minuta nastupa, ili su oni radikalno promijenili svoj nastup u zadnje vrijeme, ali i ono malo post rocka što je ostalo u njihovim pjesmama zamijenila je loša elektronika. Znam da su oni već odavno napustili tip muzike koji su svirali na "The Fall Of Math“, ali zvuk koji su ponudili u petak bio je jednostavno očajan. Isti taj bas koji je tako dobro poslužio tijekom nastupa Sleepmakeswaves ovdje je zadavao glavobolju, bubnjevi su podsjećali na nekakav loš world music band, a ponašanje Joea Shrewsburyja ličilo je na neku mnogo razvikaniju rock zvijezdu koja samo čeka da ga netko pogodi gaćicama.

Zadnji čavao u lijesu ovog nastupa bio je kraj koncerta, iako je apsurdno on ujedno bio i jedina svijetla točka. Završne "Retreat! Retreat!“ i "Radio Protector“ odsvirali su predivno, demonstrirajući zašto te dvije stvari moraju biti dio esencijalnog slušanja svake pridošlice u post rock. Sve to podsjetilo me na frustraciju zvanu Rivers Cuomo, gdje te sadistički tjera da trpiš i trpiš smeće samo da bi pred kraj zlobno odsvirao remek djelo. Nakon "Radio Protectora“ otišao sam doma pa ne mogu garantirati što su svirali poslije, ali vođen podacima s dosadašnjeg toka turneje vjerojatno su zatvorili s "Safe Passage“, u tom trenutku sam ionako brojao sitniš u novčaniku u nadi da će se skupiti 35 kuna za Siberian Meat Grinder u malom pogonu Jedinstva, ali nisam bio te sreće.