Moralo se i to dogoditi. Nakon grozomorno blijedih Pere Ubu u Močvari u studenom 2013., na istom me mjestu dočekao još jedan koncert cijenjenih umjetnika koji bih sada najradije zaboravio. Cinik u meni sveo bi zato cijeli izvještaj samo na tri riječi: “barem smo sjedili”. No iako razočaravajuće, nije bilo baš toliko loše, a posebno takva ocjena nije fer prema Helen Money koja je održala pristojan ako već ne spektakularan nastup.

Prvo o pozitivnijem dijelu večeri. Američka glazbenica Alison Chesley, umjetničkim imenom Helen Money, svojim značajno distorziranim čelom, nizom efekata i pedala te povremenim uletima bubnjeva s matrice stvara glazbu koja se stilski smjestila negdje u prostoru između dronea i doom metala. Začuđujuće slojevita, bučna, ali i pitka glazba ipak je mrvicu previše letargična i statična za slušanje uživo bez potpore nekakvog osmišljenijeg scenskog elementa. Nedostajalo je i malo raznolikosti i energije u odsviranim pjesmama. Nisu zato čudile mlake reakcije okupljenih, a nije pomoglo ni to što većina vjerojatno nije očekivala da će umjesto Jarboe prvih 45 minuta zapravo slušati solo čelističku izvedbu. Znam da to ja nisam očekivao. Sve u svemu, bio je to solidan nastup koji je trebao poslužiti kao uvod u eksploziju eksperimentalnosti, izražajnosti i svih drugih uzbudljivih stvari na koje nas je Jarboe navikla kako kroz svoj samostalan rad i Swanse tako i kroz suradnje s brojnim (metalnim) glazbenicima.

Eksplozija se nije dogodila, a ono što je uslijedilo mogu samo nazvati antiklimaksom. Nakon što se Jarboe nekako nevoljko pridružila kolegici na pozornici, odslušali smo koncert u trajanju od svega 35 minuta. Ravan poput neuspjelog nabujka, više odrađen nego odsviran s guštom, od trajnih uspomena na njega pratit će nas samo - gorak okus u ustima. U intervjuima najavljene “obrade” starijih pjesama pokazale su se kao lošije inačice originala, a preostalo je vrijeme uglavnom popunjeno s ono malo formi primjerenijeg materijala sa zajedničkog EP-a glazbenica. Riječ je o korektnim, ni po čemu posebnim skladbama u kojima se Helen Money povlači u drugi plan prepuštajući dominaciju Jarboeinom glasu čime se koncert povremeno svodi na recital. To bi bilo u redu, okrenuti stvar na poeziju, ali u tom je slučaju nedostajalo nijansiranosti, nekakve kemije i prenošenja iskrenih emocija. Ovo nije bila prava prilika za zaziranje od komunikacije s publikom. Ako ništa, barem je Jarboein glas i dalje odličan, možda čak i sve bolji, izražajniji i kontroliraniji. Šteta, dakle, što ga ne prati kvalitetnija glazba. Za notu tragikomičnosti pobrinuo se, pak, “pomoćnik” dvaju glazbenica, pozvan iz publike, koji je na užasnom hrvatskom odrecitirao nekoliko stihova. Zašto to nije mogao učiniti netko tko zbilja govori hrvatski, ne znam. Neuvjerljivi pozivi na bis i na jedvite jade izmamljeni aplauz nisu bili dovoljni da se glazbenice vrate natrag na pozornicu pa je zabavi (?) naprasno i šlampavo došao kraj.

I to je sve što imam za reći. Kratak koncert kojemu je u suštini gadno nedostajalo inspiracije i volje ne zaslužuje više riječi. Ne znam u čemu je točno bio problem i je li sama Jarboe bila posebno neraspoložena i umorna ili su njeni nastupi s Helen Money jednostavno uvijek takvi. Vjerojatno nikad nećemo saznati.