Ne možeš li ih pobijediti, pridruži im se. Barem svjetonazorski. Naime, čitate li moje tekstove, redovito ili manje, prilično je izvjesno da sa mnom dijelite državu u kojoj živim, ili u najmanju ruku državu u kojoj smo nekoć zajednički živjeli, pa ste među ostalim dosad imali gomilu prilika za primijetiti kako su na našim prostorima mnogi skloni vlastitom precjenjivanju, odnosno zanemarivanju nesposobnosti drugog, može li se iz svega izvući kakva sitnica za sebe. Na pozicije različitog spektra djelatnosti postavljaju se osobe pa gotovo niti s minimumom kompetencija, ili barem interesa. Znaš trčati – možeš u nogometnu repku. Uspiješ riječi sklopiti u nekakav rudimentaran oblik rečenice – možeš u Sabor. Možeš zatomiti svoj nagon za ubijanjem mušterija – slobodno budi konobar. Međutim, kako sam klasično hrvatsko licemjerje sinoćnjim kulturnim uzdizanjem potvrdio i sam, zasad ću stati s negodovanjem, barem dok se sve ne slegne i ne zaboravi.

O čemu se radi? Pa eto, u subotu sam osjetio realan i relevantan umni i tjelesni užitak slušajući bend bez gitare u svojoj postavi i niti tri dana poslije arty frajer Gogo odlazi u galerije – i to ne onu Uglednog Prijatelja – i na jazz koncerte. Okej, množini baš i nema mjesta, a i obje sam ekspedicije sredio jednim udarcem, sinoćnjim odlaskom u doista impozantnu galeriju Lauba na koncert Jessice Lurie i njezina Tiptons Sax Quarteta, u sklopu kojeg je svoj crtački performens izveo i Jessicin partner Danijel Žeželj. Zapravo, u nekima od najava nazirem i mogućnost da je zapravo cijeli program performens u sklopu kojeg se i svira, ali nikakve novotarije u mojemu stilskome interesnom dijapazonu ne mijenjaju temeljnu postavku svijeta kao takvog – muzika uvijek dolazi na prvo mjesto! A zapravo nema ni tih navedenih novotarija, jer sam na nastup otišao tek da prijatelju ne propadne druga besplatna ulaznica, s time da bi onda propala i prva, jer on ne bi bio otišao sam. Ja sam uvijek na usluzi.

Uz želju za prijateljskom pomoći, sebi sam pokret racionalizirao i Jessicinim vezama s nekim dragim muzičarima, prije svega muzičarkama iz predragih i preslatkih (uf, sad bi zarežale na mene!) Sleater-Kinney, iako mi jest bilo jasno da nikakvih odbljesaka rokerskijih struktura na svirci neće biti. Nije da su mi, zapravo, i trebale, jer mi je dobar dio izvedenog repertoara prpošnom ritmičnošću lijepo podložio obilazak izloženih eksponata. Čak mi je bilo i posebno ugodno koncertu prisustvovati bez fanovskog presinga divljanja u prvim redovima, ili ništa manje zahtjevnog fah-idiotskog presinga detaljnog upoznavanja nekoga novog benda. Muzika kao pozadina? Ajde... Ajde, dobro, ovaj put. S obzirom na moju slabu verziranost u cjelokupnom jazz katalogu, nisam siguran koje sam to točno melodije doista prepoznavao – možda su standardi, možda flešbekovi s prvih godina faksa i iz stanova ponekih poznanika koji su brijali na jazz, možda tek varirane teme pop pjesama – ali u nekoliko navrata sam ih skoro mogao i zazviždukati. Lijepo.

Drugi dio, onaj u kojem su saksofoni zvučali kao da se svađaju i nadglasavaju, nisam prihvatio toliko dobro, ali za prvi put to valjda od mene nitko i nije očekivao. Dođe li do drugog i daljnjih navrata, tko zna što se sve može dogoditi? Doduše, šanse jesu male, previše je divnog rokenrola na raspolaganju a da bih vrijeme i energiju trošio na mnogo toga sa strane. Završivši obilazak galerijskog postava uhvatio sam debelo stražnju poziciju za koncentriranije slušanje, što uopće ne bi bio problem da ujedno nisam mogao ni preglednije vidjeti cjelokupan proces Žeželjeva kreiranja. Naivno misleći kako ću rad promotriti kad se svjetina (negdje stotinjak ljudi) raziđe, osvijestio sam se kad mi je Ana Bob James objasnila kako je sam proces bio fascinantniji od finalnog rezultata. Jebiga. Možda i jesam zalutao. Iako, na jednoj slici bio je i još jedan indiejanac, tip u majici Arctic Monkeys. Svugdje pronađeš ekipu.