Jasno je da će nostalgičari uvijek imati razloga za gunđanje, što im nikako ne mogu prigovoriti, jer sam i sam od te sorte. Imat će i pravo, ako pravo dodijelimo svakome tko je ikad gledao ili slušao kako se predmet njegove ljubavi mijenja, pogotovo u smjeru čije se odredište – promatrano izdvojeno, bez slijeđenja razvojne linije – znatno razlikuje od polazišne točke. Kvragu, čak je i meni osobno zasmetala promjena imena benda u Goran Bare & Majke, a ja čak nikad nisam bio fan. U doba startnog vriska bio sam mulac, kad sam se počeo zaljubljivati u muziku Majke su albume inspiracijom punile negdje do pola, drugu polovicu natežući filerima i klišejima, a miris opasnosti i kolodvorske prljavštine nemušto su očistili koketiranjem s produkcijom kakva ih je trebala približiti i onim srednjoškolkama koje se nisu palile na tragične pjesnike. Jakih je pjesama bilo, koncerata na kojima se bend otapao kao heroin u savinutoj žlici također. Jednostavno, sredinom devedesetih Majke je, barem meni osobno, bilo teško voljeti, a nije da je nedostajalo bendova koje je bilo lako. Vidio sam da je Bare do bola iskren istinski paćenik, ali sam vidio i crnog đavla kako je došao po njega. Srećom, Bare ga je, svi znamo, ugrizo za muda, prevario smrt – koja mu i dalje svako toliko zaprijeti uzimanjem bliskih ljudi – i, sasvim logično, raspustio prokleti bend. Od nekih stvari treba bježati.

Barina (jebiga, mene nećete uhvatiti da govorim ili pišem Baretova) solo karijera, promatrana danas, zapravo nije bila neki golemi razlaz s bendovim naslijeđem, jer su Majke na svome posljednjem albumu 'Put do srca sunca' već dobrano napustile pankerske korijene i zaputile se ka mekšoj, korijenskoj slici rock'n'rolla. U tome smislu, Barin se osobni put do srca sunca nastavio, a prepreke se nikad nisu pokazale dostojnima čovjeka koji ih prelazi, iako bi mu vjerojatno bilo lakše da se zaputio u suprotnom smjeru. Toj sam legendi ja osobno uvijek mogao zanemariti sve loše pjesme i lošije tekstove, dok god predstavlja ničim kompromitiranu ustrajnost i instinktivan nos za ispravno, kakve sjajno ilustrira friška primjedba da je Gibonnija prestao cijeniti kad je čuo da ovaj ima stilista. Dovoljno ga je jedan jedini put vidjeti na pozornici za zaključiti kako ni Bare nije ništa manji šminker, ali ni sve se cure ne znaju uvijek našminkati kako treba. Za Baru nikad ne poželim da promijeni kurs, za Gibu uvijek.

Zašto je, dakle, novi album 'Teške boje' potpisan imenom Goran Bare & Majke zapravo uopće nije važno – Goranu ta vrsta revitaliziranja interesa publike uopće ne treba, a, na kraju krajeva, Majke jesu uvijek bile njegov bend. Neka s njima radi što želi sve dok radi dobro; neka ime smeta dokle god je muzika dobra i čvrsta. Album sam preslušao samo nekoliko informativnih puta, i mada mi ništa nije zasmetalo, ne mogu reći da se na njemu, izuzmemo li odličan istoimeni singl, nalazi mnogo pjesama koje će suficitom kvalitete prijetiti bezbrižnom sastavljanju budućih set listi. Ono što jest kul je da se te pjesme, njih čak osam, ponosno kočopere u set listama aktualnih promotivnih koncerata, od kojih sam u subotu uhvatio onaj na splitskim Gripama. Osim što time bend pokazuje kako iza svirke postoje i umjetnički motivi, tako se smanjuje i mogućnost opadanja koncentracije publike, jer su gotovo sve ostale izvedene stvari teška klasika. Osobno bih samo 'Zato te volim, volim, volim' izbacio u korist izostavljene 'Daj mi', dok bi za želju za intervencijom u ostatak ipak trebalo biti znatni veći fan od mene, netko tko nije prestao žaliti za najboljim verzijama s demo kazeta. Meni su dosta i hitovi izvedeni u vjernim verzijama.

Prvi pogled na bend koji se popeo na pozornicu jednom me je komponentom razveselio, a drugom iznenadio, ako već ne i nešto sitno razočarao. Zokija Čalića uvijek volim vidjeti, još otprije petnaestak godina imam dojam da je tip totalni kuler, a ujedno je i odličan autor čije su pjesme ispunile gotovo polovicu repertoara. Samo, radost je uspio pokvariti nabildani ćelavac na basu; znam ja da je sve to srodno i da bajkere ne dira, ali metalac izgleda nekog iz Staind u bendu koji se svakim novim danom sve više bliži gulašu američkog Juga? Neće ići. A ipak je išlo, jer je bend zvučao vrlo uigrano i razigrano, čak bih rekao i dodatno inspirirano brojnom uživljenom publikom. Majke više nisu zahrđali žilet neispranih tragova krvi, danas su više potpuno novi Mach3 za glatka menadžerska lica, ali jednom kad zabriju nijedna dlaka ne ostaje netaknuta. Da ih nisam gledao na Gripama (legendarna Mala dvorana u kojoj sam ostavio toliko znoja i istrošenih đonova), nikad se ne bih prisjetio Parnog valjka, posljednjeg benda koji sam na tome mjestu vidio. Valjak je tad, mislim 1997., bio na svojoj unplugged turneji, na kojoj su akustarama i hammondom svoj pokatkad ljigav '80s rock uspješno zamaskirali u američki tradicionalizam. Majke su krenule s potpuno drukčije stanice, ali su stigle na slično mjesto, južnjački rock koji najviše vuče na suvremenike im The Black Crowes, gustu smjesu rocka, countryja, soula i gospela, u kojoj je posebno zasjala omiljena mi 'Odvedi me'.

Bare čak i plesom u sjećanje priziva izvijanje Chrisa Robinsona iz spota za legendarnu 'Remedy', ali dok je Chris bokove u pogon gurao kako bi zavodio američke plave anđele, Bare to radi s manje predumišljaja i više nagonske strasti za muzikom samom. To mi je jedan od većih gušta, kad na muzičaru primijetim ponos dok uživo svoju muziku istovremeno i izvodi i sluša, a što konkretno Bare spaja i s elementom koji je, dobrom dijelu konkurencije, nasreću, nedostižan – žaljenjem što su neke od tih pjesama ikad morale biti napisane. Bare je, tako, hard core inspiracija, što mi je postalo potpuno jasno tek preksinoć za izvođenja, kako ju je jednom Tonći nazvao, najsporije party-pjesme na svijetu, 'Puta ka sreći', koju su Majke još malo i usporile i provjetrile. Bez tamburice i uz dupli gitarski vez, pjesma zvuči kao outtake Stonesa iz prve polovice sedamdesetih, a u prostoru dobivenom usporavanjem svi ti stihovi koji ponekad zvuče jeftino i ishitreno udaraju ravno u glavu. Kakva je to istina kad s druge strane je laž? Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami. Draže mi je i ljepše kad nisam ciničan. Sumnjam da je slučajan izbor bio da se na koncertu održanom dan prije parlamentarnih izbora na 'Put ka sreći' nadoveže 'Vrijeme je da se krene', ali ako i jest, užitak time nije nimalo umanjen. Set lista: Teške boje – Iz sve snage – '89 – Krvarim od dosade – Zato te volim, volim, volim – Fantastična vatra – Moja je ljubav – Nisam tvoj – Mršavi pas – Budi ponosan – Odvedi me – A ti još plačeš – Put ka sreći – Vrijeme je da se krene – Rođen u blatu – Ona – Život je osjećaj – Pozovi me u noć – Mene ne zanima – Ja sam budućnost – BIS: Pokreni se (izmjeni se) – Depresija – Naivan san

Majke su, tako, bile dobrodošli bonus odlasku u rodni grad na glasanje, ali nipošto ne i jedini, jer su, u manifestaciji potpune šizofrenije organizatora, za predgrupu na Gripama dobile Dječake. Da, one Dječake, repere iz Splita, ali možda sam u raskoraku sa zdravim i logičnim slaganjem lajnapa zapravo ja, jer je golemi dio one iste raje koja je iz svega glasa pjevala 'Krvarim od dosade' i 'Ja sam budućnost' na isti način popratio i himnu 'Dalmaciju', plus se dosta pića prolilo zbog instinktivnog nagona za pljeskanjem nakon digidigididigidi. Dječaci su, normalno s obzirom na okolnosti, bili nešto manje nadahnuti, pa je teško iz pet izvedenih pjesama izvoditi vjerodostojnije zaključke, ali mislim da su napokon postali i dobri živi izvođači. Koncerte u KSET-u sam propustio, ali mi Lejmova recenzija nakon viđenog u subotu zvuči još i uvjerljivija. No, ni to nije bilo sve, uspio sam (dijelom) nadoknaditi i još jedno zagrebačko propuštanje, ono Voodoo Glow Skullsa u petak. Bend se dan nakon Medike pojavio i u Splitu, u Quasimoda kod Švabe, kojeg sam zajedno s Vedrom Torcom sreo na Majkama, i koji me stavio na popis uz upozorenje da će svirka ipak morati početi negdje oko 11. Tako sam u najbolji splitski klub stigao tek negdje na pola bendovog nastupa, kad je intervencija dosadne murije već utjecala na stišavanje gitara. Voodoo Glow Skulls su, tako, zvučali malo šuplje, bez poleta, a ja sam bio već dostatno umoran, ali i ispunjen, da bih od njih tražio nešto više.

Foto: Dražen Smaranduj (arhiva)