Blago nama koji smo u Močvari još jednom svjedočili demonstraciji veličine i moći češke umjetnice Ive Bittove. Fascinantna u svakoj situaciji, bilo da pjeva sama s violinom, dok prati Dunju Knebl ili dok dirigira svojim privremenim i spontano skrojenim orkestrom, ostavlja slušatelje bez riječi. Teško mi je zato pretočiti na papir misli kojima bih dostojno dočarao Bittovinu izvedbu. Kao da se opisivanjem crno na bijelo gubi posebna, intimna esencija njenih nastupa, kao da se gubi nešto što bi trebalo ostati neizrečeno i poznato samo nama koji smo bili na koncertu. Pokušat ću svejedno ukratko objasniti što se to tako genijalno zbivalo u Močvari tijekom još jednog u nizu događaja programa vrlo prikladna naziva "Začarana Močvara".

Koncert je bio podijeljen u tri djela, a započeo je samostalnim nastupom Ive Bittove. Glas, violina i kalimba (ili neki slični instrument) i pojava. Ništa drugo nije potrebno. Minimalistično? Ma kakvi. Kraj snage njena glasa, sve ostalo djeluje tako malo i nebitno. Prvo se nekoliko minuta divite apsolutno nevjerojatnim vokalizacijama, rasponu i kontroli glasa te nizu tehnika pjevanja koje koristi (vriskovi, cvrkutanje, scat). Od dubokoga i agresivnoga režanja kojim podsjeća na Diamandu Galás, preko suptilnosti jedne Joanne Newsom do kristalno čistoga soprana kojim para zrak, teško je povjerovati da sve to dolazi od jedne osobe koja stoji tu, kraj vas. Jer Bittova voli biti u publici, izbjegava izolaciju koju donosi pozornica, pa pjeva šećući se, bez pomoći razglasa, a njen glas odzvanja prostorom kao da negdje skriven čeka Slayerov arsenal pojačala.

Kada se napokon uspijete otrijezniti od zadivljenosti njenim vokalnim mogućnostima, počnete primjećivati koliko je ganutljiv i topao duh muzike koju izvodi. Ne razumijete je ni riječi, ali nije to ni bitno. Što nije razumljivo iz same muzike, nadopunjuje se neverbalnim jezikom kojim Bittova, kao uspješna glumica, vlada samo tako. Nema granica njenom umjetničkom izrazu - cijela joj je Močvara postala pozornicom za upečatljivi scenski nastup bez upotrebe ikakvih rekvizita (Jarboe bi mogla naučiti ponešto). Bittova svoju glazbu najvećim dijelom improvizira, fraze izvlači iz godina iskustva, iz suradnji s raznim legendarnim glazbenicima, ali je poglavito napaja svojim tako očitim i jarkim unutarnjim plamenom. Energična, karizmatična, nesputana i iskrena, teško joj je reći “ne” kada vas pozove na pjevanje. Čak i ako pjevati ne znate. Bit će da su ljudi koji ostanu ravnodušni na tu glazbu, koja podjednako vuče iz avangarde, folka, talijanske pizzice i tko zna kojih sve drugih žanrova, mrtvi iznutra.

Nakon posljednjih nota solističkoga dijela, na pozornici se Ivi Bittovoj pridružuje naša cijenjena i voljena glazbenica Dunja Knebl. Pomalo smo već i razmaženi njenim međimurskim napjevima koji uvijek zvuče tako prepoznatljivo i ugodno. Puno suzdržanija i blaža, u konstantnom osluškivanju, u tom je trenutku Bittova još jednom pokazala da nije ograničena individualizmom i da po potrebi znade biti timskim igračem. Kolegicu je tijekom tih segmenata pratila melodičnim glasovnim improvizacijama i improvizacijama na violini (bilo trzanjem, bilo tradicionalnijom svirkom gudalom) bez pokušaja radikalnijeg utjecanja na pjesme. Kao što će i sama kasnije priznati (“I don’t know how to [improvise]!”), Dunji Knebl ipak nedostaje avanturističkog duha pa se vrhunac slobode i spontanosti u njenoj izvedbi sveo na izbor pjesama koji nije unaprijed dogovoren.

Nakon što je Dunja Knebl završila sa svojim (proširenim!) repertoarom, Iva Bittova je u svojstvu intermeca izvela još jednu solističku točku koju je posvetila skladbi sa svojeg puno umjerenijeg i usmjerenijeg izdanja "Fragments" (izdanog za ECM). Pjevanje na engleskom, pravilnije fraze, svojevrsna sputanost - jasne su bile razlike u odnosu na uvodni samostalni blok. Nakon nešto razuzdanijeg završetka pjesme “Fragment I”, ptičjim je zovom upućenim prema publici dozvala odgovor saksofonista iz njena samo za ovu priliku okupljenoga benda. U tom su one time bendu, u sastavu tri puhača, električne gitare i ritamske sekcije, sudjelovali redom glazbenici sa zagrebačke improvizatorske scene (Cul De Sac, Franz Kafka Ensemble). Pod dirigentskom i kreativnom palicom Ive Bittove, upustili su se u kolektivne, relativno slobodne improvizacije. Ovo je možda bio i najslabiji dio koncerta s obzirom na to da je očito da glazbenici nisu nikada svirali zajedno pa je i nedostajalo određene kemije među njima kako bi stvari kliknule na mjesto. Svejedno, energija i volja kojom je Bittova očito zarazila muzičare (i publiku) prikrila je taj nedostatak. Koncert je zatvoren komičnim trenutkom tijekom (pokušaja) bisa kada se bend, vođen mantrom “svi mogu improvizirati”, u dva navrata pokušao upustiti u nove improvizacije: prvi puta uključivši Dunju Knebl, a drugi puta samu publiku. Oba puta neuspješno. No kao što je sama Bittova rekla, “maybe next time”.

Ako ste i ovaj put propustili nastup Ive Bittove, potrudite se da “next time” ipak dođete. Jamčim nezaboravno iskustvo, jamčim večer sjajne glazbe.

Foto: bittova.com