Mada mi je načelno izrazito stalo do toga da o gotovo svakome (domaćem) bendu imam i vlastito mišljenje, koliko god ono samo bilo pretpostavljivo i predvidljivo i proporcionalno interesu koji inače upućujem žanru u kojem pojedini bend operira, svako toliko se dogodi da poneko ime kroz dulji period naprosto propuštam osobno provjeriti. Naravno da je najčešće slučaj o bendovima kakav je, ne toliko konkretnim zvukom koliko cjelokupnom prezentacijskom pričom i atmosferom, East Rodeo – bend koji mi nitko tko mene i moje slušateljske instinkte i najmanje poznaje ne bi preporučio kao nešto što bi mi se moglo svidjeti. Izbjegavajući ih posljednjih godina, tijekom kojih su se prilično precizno upisali u popis naših najreprezentativnijih art bendova, nisam se osjećao posebno loše, dapače, ali mi je ipak bilo dostatno krivo što sam se pišući o njihovu nastupu na ovoljetnom Terraneu zadovoljio ispaljivanjem nekolicine brzinskih impresija. Nije stvar u tome da ono što sam bio osjetio nisam dostojno prenio, više u tome da mi je metodologija bila nepodatna obuhvaćanju svega što East Rodeo nudi. Ovako ozbiljan, uporan i promišljen bend zaslužuje otvorenije uho i nešto više vremena.

Ne bojte se, nije mi ni na kraju pameti ideja kako bih odjednom muziku morao/mogao početi vrednovati objektivnim kriterijima, ili barem onima koji bi im bili najbliži, ali standardne aparate nije uputno upotrebljavati u suočavanju s izvođačima čije namjere ne samo da funkcioniraju znatno različito, nego i dolaze iz mojima udaljenih muzičkih svemira. Za sve bendove na svijetu, očito, važi da ćeš ih potpunije razumjeti što ih više slušaš, ovdje prije svega govorim o tome kako je koncertni nastup East Rodea zaokružena cjelina čiji dijelovi postižu puni efekt tek ako si dozvoliš upasti u zahtjevan ritam koji se postiže kroz svih devedesetak minuta, sinoć odrađenih u dosta dobro i dosta dobrim poznavateljima bendova rada popunjenom malom pogonu Tvornice. Ovo nije muzika kao instinkt kanaliziranja strastvenih emocija, ovo je muzika kao teorijska igra koja zabavlja predviđanjem ishoda koliko i uvjerljivošću ishoda samog. Da ukupnost bendove muzike moram opisati jednom riječju, ili bih odigrao na sigurno i posegnuo za psihodelijom, ili bih se nasmiješio kako bih naglasio pozitivne konotacije ludnice. Kako ne moram, pokušat ću pogoditi meditativnim noiseom ili elektroničkim free-rockom, tek rijetko razblaženim nagovještajem mirne mediteranske ugode.

Sva ta naglašenost cerebralnog istraživanja i (de)konstruiranja muzičkih i asocijativnih formi barem bi mene lakoćom odbila od sebe, da se bend vrlo često, ispočetka u neočekivanim a onda sve nestrpljivije očekivanim trenucima, ne otpusti u udarničko m/s-ilovanje utrobe. Takvu buku i sam znam podnositi, jer sam još davno naučio da se protiv nje ne boriš, nego joj dozvoliš da te prekrije. U njima mi je baš bilo drago što sam bendu odlučio dati pravu šansu; jebiga, alternativna prošlost (u '90s alter smislu) ne može se potpuno zanemariti samo zbog druženja muzike s umjetničko-kazališnim krugovima, u kojima braća Nenad i Alen Sinkauz također zapaženo djeluju. Pri čemu to i nije sve, jer je uvodni rif jedne od pjesama, uopće ne lažem, glasno vapio za prekomandom u klasičan rock bend, onako zarazan i seksi, a ja mu nisam mogao pomoći nikako drukčije doli utjehom da razumijem njegovu bol i savjetom da svaki sljedeći put mora biti sve opušteniji i plesniji. Za isti taj uvod vezana je i najznakovitija anegdota, jer se basist Alen prije početka pjesme zaboravio naštimati na pola tona niže. Naravno da nitko prisutan taj mali eksces nije niti registrirao – vjerojatno ne bi ni da ostatak koncerta nije bio često rastrgan i povremeno abrazivan – sve dok pjevač i gitarist Nenad, fokusiran i uvjerljiv performer, nije prekinuo pjesmu i ukazao na diskrepanciju. Pomislio sam koji sad vrag koga briga, dok me nije naglo zaskočila ponovljena verzija pjesme, dvostruko moćna i jedina mi potpuno neodoljiva. Pokušavam je danas pronaći na albumu "Morning Cluster", ali ispada da dolazi s jednoga od prvih dvaju, ili East Rodeo uživo pjesme maskiraju do neprepoznatljivosti.

Okej, ne bih je ni pomislio potražiti i čuti još koji put da još uvijek, priznajem, nisam malo pod dojmom sinoćnje upečatljive svirke, iako svirka nipošto nije najsretniji termin – ovo je više moderni avangardni recital, ili muzički performans, ili čak i zvučna instalacija, kako mi sad odjednom ovoljetna doskočica opet dobro paše. Dojam neće okopniti samo zbog vremenske distance, ja ovakvu muziku naprosto ne doživljavam kao svoju. Pretpostaviti da bi zbog toga što mi se donekle svidio bend s kojim nemam ništa zajedničko moglo značiti da je taj bend zaista dobar, pogodan i izvanžanrovskoj publici, bilo bi bahato – možda je sve bila tek slučajnost pa prije negoli meni, vjerujte Draženovim lijepim tekstovima o bendu. Ali, ponekad si ipak dopustite izlazak iz dvorišta. Ne prečesto, doduše.

Foto: Dražen Smaranduj