O umjetnici (glazbenici, producentici itd.) Ingi Copeland, odnosno jednom od identiteta Estonke, Britanke ili možda Ruskinje Aline Astrove, unatoč dugogodišnjoj ekspoziciji koju joj je u medijima priskrbila suradnja s Deanom Bluntom kroz krajnje uvrnuti i neobjašnjivo uspješni, sada pokojni (?) projekt Hype Williams, zapravo se ništa ne zna. Rijetki intervjui, performansi i istupi u kojima je laži nemoguće odvojiti od istine, elegantno balansiranje na granici apsurda i ciničnih metakomentara… Svi principi na kojima počiva njen rad, sadašnji i prošli, namjerno su zamagljeni slojevima hermetike i ironične mistifikacije koji kao da patroniziraju i izazivaju slušatelje da odustanu, ali služe i kao ogromni, monumentalni srednji prst opsesivnoj dekonstrukciji fenomenologije modernoga života.

Zato je njen nastup u KSET-u, baš poput dugosvirajućeg prvijenca “Because I’m Worth It” na kojem je temeljen, u srži imao ugrađene iste pretpostavke: apstraktne elektroničke minijature, fragmenti field recordinga i u trenutku stvorenih semplova atonalno-disonantnih vokala i udaraljki slažu se u sliku komornog, vrlo eksperimentalnog i neprijateljski nastrojenog popa, zapravo muzike čiji će svaki pokušaj kategoriziranja biti pogrešan. Poneka naznaka ritma, metaforična sličica iz nekog mračnog kluba, za koju bi se publika grčevito pokušala uhvatiti pretvara se u podrugljivi cerek koji frustrira, vara i zavarava svojom kratkoćom dok se raspršuje u bučni, kaotični džumbus ili koncentrira u usamljeni, oštri zvuk. Nije to ništa čudno, budući da je uloga svakog od “ulomaka” višestruka, primjerice postizanje atmosfere ili asocijativno formiranje malih kapsula intimnih utisaka velegrada, a sve u službi iznošenja niza ideja uklopljenih između bolnog trubljenja automobila i tupe perkusije koračanja asfaltiranim stazama urbane džungle.

Inga Copeland istovremeno je u tu našu globalnu pop-kulturu sasvim uronjena i od nje u potpunosti izolirana. Teško je povjerovati da ovakva glazba, krajnje nepristupačna i apstraktna, uopće funkcionira uživo. Pa ipak, Copeland se, skrivena u mraku zatamnjene i crnim plahtama prekrivene pozornice, kamuflirana umjetnim dimom i zaštićena zasljepljujućim zelenim reflektorima, u potpunosti spaja sa zvukom koji oblikuje. Njen glas djeluje strano, kao da je riječ o reprodukciji s lo-fi snimke, čime se dodatno naglašava efektnost iskakanja iz stila u stil, iz persone u personu, iz recitiranja u šećerno pop-pjevušenje.

Svjedočeći tako koncertu, po glavi se vrzmaju ideje da je upravo ona, a ne Dean Blunt, bila glavna snaga iza Hype Williams, čak i kad se predstavljala samo kao “vokalistica koja ne priča”. U njenom radu naslućuju se tragovi raščerečenih formalizama i ismijavanje intelektualističkih teoretiziranja koje daleko nadilaze DIY pristup i upućuju na namjernu subverziju skolastičarski usvojenih principa. Iluzije i aluzije su to koje ne želimo i ne smijemo razbiti. U svakom slučaju, potrebna je doza mazohizma kako bi proces prepuštanja bio kompletiran. Zamišljam zato Copeland kako se potajice smiješi dok se u konačnom trenutku nastupa prilično puni KSET prazni brzinom munje, dok se pokušaj pozivanja na bis, nakon samo nešto više od pola sata nastupa, samo rijetkima čini privlačnim postupkom. Copeland ionako svira i pjeva za sebe.

Set Filipa Šćekića odnosno SZCH-a, rovinjsko-zagrebačkog producenta, DJ-a i radijskog voditelja, koji je prethodio Copelandinu nastupu, bio mu je onoliko komplementaran koliko dva potpuno disjunktna skupa mogu biti, pa je stoga održano obećanje o eklektičnosti same koncertne večeri. Tumarajući segmentima basevima bogate elektroničke glazbe začinjene elementima svega pomalo, od hip-hopa preko soula i funka do happycorea, njegov pristup zbilja djeluje kao dekonstruirani, pseudoeksperimentalni pogled na klupsku glazbu, ali se u svemu tome prečesto gubi bilo kakav osjećaj smisla. Najuspješniji, beatom naglašeni i trapom obojeni ulomci grubo se i naglo izmjenjuju, razbijajući fluidnost i osjećaj ritma, kao da su shizofreni principi glitcha primijenjeni na makro-razini (ili kao da je gumb “shuffle” ostao zaglavljen), a stvarna eksperimentalnost i povremeno odvlačenje u smjeru bučnijih i abrazivnijih semplova nedovoljno su dobro definirani i koncipirani. Ukratko, klupska glazba koja to svim silama ne želi biti.