Karirana košulja kratkih rukava, sunčane naočale, platneni šeširić. Ide se na more, što se mene tiče. Izgledaš kao Hunter S. Thompson, rekli su mi. Da sam Šalković rekao bih da sam se tako i osjećao, ali čak je i ovo s izgledom bilo posve slučajno i prilično nategnuto. Stipan je, s druge strane, izgledao nešto manje turistički i nešto više posvećeno, a tako je na kraju i bilo. Malo su nas čudno gledali kada smo se pojavili, ali nema ničeg neobičnog u čudnom gledanju, nije ovo prvi puta da smo morali dokazivati da su nam srca čista, a namjere dobre. Ili obrnuto. Ili kako već.

***

Malo činjenica kao protuteža impresionističkom, putopisnom uvodu, čisto da je lakše pratiti. Indirekt je festival indie glazbe koji se evo već drugu godinu održava u Umagu. Rade ga entuzijasti i naglasak je, kako i treba biti, na domaćim bendovima, a uz njih pozivaju i likovne umjetnike koji svojim radovima uljepšaju i oplemene grad. Ove godine su pozvali Pimp My Pump ekipu i jednog od najboljih hrvatskih slikara Stipana Tadića. Koji mi je frend. Pa me pozvao da mu pomognem s muralom. Iako je glazba moja strast i razlog življenja, na festivalu sam tako završio kao dio likovne ekipe. Čudesni su putovi Gospodnji.

***

Glazbeni program se odvija na dvije glavne lokacije. Prva je Divai beach bar za koji je teško povjerovati da je stvaran. Na zelenom brdašcu ponad plaže, s nekoliko bijelih šatora koji prizivaju ljetnu opuštenost i nisu zaista nimalo kičasti niti fensi na loš način (kao što to obično biva s barovima na plaži i s bijelim šatorima u njima), s atmosferom lahora koji je toliko pristojan da će vas prije nego što zapuše upitati smije li on to učiniti i je li vam to u redu. Ne sjećam se jesam li ikada gledao bendove u ljepšem ambijentu. Uz to, malvazija je dobra i nije skupa.

Prvo je svirao Dino Santaleza, Istranin koji s Ninom Romić i Ivanom Picek svira u bendu Pridjevi, a s Valdetom Lubotenijem iz The Orange Stripsa u bendu Trees of Maine. Svirao je solo i bio je sjajan, jedan je od onih koji s gitarom i glasom mogu sve pa možda i malo povrh toga; krhki i introvertirani momak se u času pretvori u šarmera, performera i vrhunskog glazbenika. Nastojat ćemo ga dovesti u Zagreb, što drugo reći.

Nakon njega je svirao Talijan Simone Zampieri, čovjek inače ima bend Busy Family koji nikada nisam slušao, ali sada sam dobio poriv. Zvuči kao da je netko rastegnuo špagu između Conora Obersta i Josha Rousea i njega smjestio na sredinu. Dobar je.

Idući je trebao biti Matija, ali je zaliven crvenim vinom morao ići presvući majicu pa je na pozornicu, da ne bude pauze, kratko zasjela još jedna istarska legenda - Vlado Kuzman koji je odsvirao par nikdrejkovskih numera i što da vam kažem, i njega ćemo nastojati dovući u metropolu.

Matija se vratio i odsvirao lijepi set kojem je, po mome mišljenju, mrvicu nedostajalo živahnijih stvari. Od, uvjetno rečeno, upbeat pjesama dobili smo tek "Last Tourist in Town" i sumanuto dobru verziju "Summer" na kojoj je Matiji sekundirao već spomenuti Vlado i njegov magični ukulele. Upoznali su se momci dvadeset minuta ranije, sasvim dovoljno za pohvatati akorde.

Glazbeni program u čarobnom Divai baru završila je Dunja Ercegović. Već sam je toliko puta hvalio da više stvarno nema potrebe za tim. Reći ću samo da apsolutno ničim nije ugrozila ili dovela u pitanje svoj status mlade hrvatske indie heroine, štoviše. Riječju, Dunja i dalje rastura. Totalno rastura!

***

Preselili smo se veći i manje atraktivan American bar gdje su svirali slovenci Balans (bend za popunjavanje line-upa) i zagrepčani Side Project, simpatični momak i cura koji, čini se, jako vole Živa muzika programe. Tako zvuče. Tu večer su svirali još Kimiko i Jonathan, ali ja sam se morao povući na spavanje. Bilo je jako kasno, a slikari se rano ustaju.

***

Drugi dan smo od zore bili kod fasade. Tako vam je to s kreativnim procesima, treba vremena. Manje-više cijeli dan smo visili tamo, s tim da sam ja uspio skočiti na kupanje i još ponešto, ali Stipan je umjesto u plavetnilo uronio u vlastiti rad. Do grla u galebu.

Radili smo do mraka, onda smo pospremali, onda smo išli večerati i vrijeme je prošlo, nekako se razvuklo pa se usukalo samo u sebe i, jebiga, propustili smo Nikol, Luku i Vedrana. To ne mogu prežaliti jer su nam noć prije priuštili jedan od najboljih after partyja u životu. Svirali su u kuhinji, strastveno kao da im o tome ovise životi, a opet toliko lepršavo i usmjereno, toliko prirodno kao da se radi o disanju ili hodanju, kao da se radi o nečemu što ne zahtijeva trud ili razmišljanje. Svirali su nam nekoliko svojih pjesama, ali i divne covere MGMT-a, Tame Impale i "Anku" istarske etno senzacije Veja na koju se i sada naježim kada je se prisjetim. Čista manifestacija moći glazbe. Da, jasno, već razgovaramo o tome da nam dođu u Zagreb.

Stigli smo taman na The Orange Strips koji su opet bili odlični i za koje mi nikako nije jasno zašto ih više ljudi ne sluša i ne obožava, strašan bend. Kundyak Mezhie mi je bilo nepoznato ime, ali sada ću malo posvetiti pozornost. Znaju Splićani posao.

Punčke sam gledao valjda peti ili šesti put ove godine i osvojile su me baš kao i svaki prethodni. Opasne su, sve bolje i bolje. Kada su Baden Baden počeli sa svojim luđaštvom polako sam se počeo povlačiti prema spavanju. Bilo je jako kasno, a slikari se rano ustaju. I slikarski pomoćnici također.

***

Ujutro, na fasadi, Stipan mi priča da su Badeni rasturili. Galeb dobiva i pera, noge i stotinu detalja koji ga čine živim, možda ne očekuješ da će poletjeti, ali neko – kraaaa - te ne bi iznenadilo. Iako mu je srce vani.

***

Ovakav festival je trebao Umagu. Ovakav festival treba svakom hrvatskom gradu. Pokazalo se da zaista imamo odlične domaće izvođače koji baš ni po čemu nisu slabiji od razvikanih stranih kolega i svaka čast ekipi organizatora što ih je sve dovela na jedno mjesto. Uz to, bilo je krasno vidjeti i doživjeti kako je ovaj mali, intimni festival čitavo vrijeme disao kao jedno biće. Da, znam da to zvuči kao floskula, ali svi, i organizatori i izvođači i publika bilu su dio nečega većeg od sebe samih i to se osjetilo, hipi ljubav bez spolnih bolesti i valjanja po blatu, a možda čak i bez hipi, samo ljubav.

I konačno, pokazalo se da je moguće. Moguće je organizirati višednevni glazbeni događaj ekstra kvalitete s ograničenim sredstvima i bez uključivanja korporacija, samo sa strašno puno volje, energije, želje, žara i entuzijazma. I s jako malo spavanja.

Foto: Merlo De Graia