Prosinac se bliži svojem velikom finalu, NBA liga svojem konačnom ovosezonskom početku, a ja sam prekjučerašnjim koncertom Pipsa došao nadomak izjednačavanja rekorda broja koncerata koje sam vidio u jednoj kalendarskoj godini. Razloga za slavlje je, kako vidimo, napretek, pa sam sinoć dovitljivo spojio uzrok navedenog izjednačavanja (broj je 80, ako ikog zanima) i posljedicu razuzdane polu-pijanke odlaskom u kvartovsko rokersko uporište (yeah!) Hard Place, gdje su Cherkezi United po tko zna koji put dokazali svoju jurisdikciju u resoru širokodušnog rusvaja. Ruska mi duša i prezime ištu nepreglednu melankoliju hladnoće, a rokersko srce žudi vrelinu zaraznih melodija i veselog skakutanja - ovaj bend alkemiju te kombinacije prakticira bolje od bilo kojeg drugog.

Točno, da, ako ćemo biti brutalno precizni, ovaj bend to u nas radi zapravo jedini, ni jednog trena ne dozvoljavajući svojim pankerskim početnim pozicijama prelazak u birtijašku karikaturu. Podrijetlo gotovo svih melodija poznajemo i iz zajedničke tradicije poseljačivanja, ali doze koje Cherkezi koriste nisu destilirane, nego se crpe na sirovim izvorištima. Uživo je to itekako skladan i zabavan spoj, u kojem se relativno redovito izmjenjuju obrade pjesmica iz sovjetskih crtića, inače startno pogonsko gorivo benda, s autorskim stvarima koje ni stilom ni uvjerljivošću ne zaostaju za prokušanim predvodnicama. Razlika je samo u tome što te autorske pjesme, izgleda (došapnuo mi jedan scenski poznanik), bend odsad piše na hrvatskom jeziku, što je potez koji svakako moram pozdraviti. Super je fora derati se hoj ho, harašo i slične besmislice, ali Cherkezi United sviraju muziku za tulume. Na tulumima se pjeva. Lakše je pjevati na jeziku koji govoriš. A barem 95 posto prisutnih na njihovim koncertima ipak ne vlada ruskim jezikom.

Kad bend sam svoju muziku opiše na najbolji mogući način - punk-rock kazačok - piskaralu ne preostaje mnogo drugog doli im priznati nadmoć i potvrditi da se novooformljeni žanr nema čega sramiti. Gledajući ih prvi put prije nekoliko godina pomislio sam kako tada još uvijek nisu imali kondicije da sami odrade cjelovečernji program. Međusobna zamjenjivost pjesama i nužan pad koncentracije publike koju je privukla isključivo nesvakidašnja bendova pozadina bili su se odrazili na ritam inače sasvim solidnog koncerta. Sinoć mi je bio četvrti put da Cherkeze gledam i svi su ti sitni razlozi za prigovore isparili u dimu pečenja rakije i znoju prvih redova. Bend je ovo jasne vizije, neizmjerne strasti za sviranjem i zabavom i skuliranog sviračkog umijeća, koje je nekako uvijek na drugome mjestu iza nesputanog nagona za prihvatljivim divljanjem. Kad god nešto slavite, a poklopi se da negdje sviraju, ne morate oklijevati s odlukom o odlasku.

Kao predgrupa, ili samo kao otvarači programa, da sad ovdje ne prejudiciram neki hijerarhijski odnos, nastupili su zagrebački ska-kavci Eve & The Evils, koje iz nekih nelogičnih razloga sve dosad nikad nisam uspio uhvatiti. Možda je tako, zapravo, i bolje, jer mi se rijetko dogodi da gledam neki, uvjetno rečeno, noviji bend i da mi u njegovu zvuku sve paše. Nisam neka tvrdokorna ska-znalčina, pa moja dobronamjernost možda doista i proizlazi samo iz činjenice kako je tome zavodljivom ritmu uživo nemoguće odoljeti, ali ne mogu poreći ni ujednačenost i usmjerenost benda, kojem bi za potpunu punokrvnu sliku ipak u postavi trebala barem još jedna truba. Samo jedna je nekako malo, barem vizualno. Iako očito dolazi iz undergrounda, bend je po mojoj procjeni ipak bliži MTV-jevskoj '90s pop struji koja se napajala žanrom i čiji su pripadnici često svirali na maturalnim zabavama američkih teen filmova negoli tvrđem, zajebanijem spajanju punka i ska ritmova, što, da bude jasno, iz mojih prstiju nikako nije zamjerka. Nije da ću im odlaziti na samostalne koncerte, jednostavno neke druge žanrove volim više, ali još će mi manje smetati nađu li se na nekakvom širem lajnapu.

Foto: www.myspace.com/cherkezi // arhiva