Iako na Močvarinim redovitim večerima Začarane Močvare dosad baš i nisam bio najrevniji gost, vjerujem kako sinoćnje ukazanje smijem proglasiti barem približavanjem idealu onoga kako su te redaljke zamišljene, ako već uspjeh uvjerljivosti i kvalitete uvelike ovisi o osobnom mišljenju koje svatko od zainteresiranih ima o svakome pojedinom izvođaču. Najljepša stvar vezana za sinoćnju čaroliju jest podudaranje atraktivnosti najavljenih imena s gomilom talenta koji je prštao na samoj pozornici, ali i s odličnim, vrlo brojnim i itekako susretljivim odazivom publike, koja se možda dobacila čak i preko stotke, i to gotovo već od samog početka, zakazanog za našim scenskim navikama ipak preranih 21 sat.

Da se kojim slučajem pristizanje ljudi karakteristično oteglo, sramežljiva Lovely Quinces možda bi pauze između svojih odličnih i inače vrlo samopouzdanih pjesama ispunjavala s manje pretjerano očite nelagode, shvatljive za nekoga kome je ovo sinoć bio jedan od prvih živih nastupa uopće. To njezino umiranje-od-srama zapravo se uopće ne bi ni primijetilo, ili barem ne bi ostavilo pokatkad neugodan utisak, da nije bilo postavljeno u potpuni nerazmjer s čvrstoćom materijala, izvođenog iznimno odrješitim udaranjem po akustičnoj gitari i glasom koji se ni po čemu ne može označiti kao tek obećavajući. Sigurna svirka i unutarnja atmosfera pjesama pokazale su zašto se oko Dunje (pravo ime) posljednjih mjeseci podigla oveća strkica, a pjesmama dosad puštenima u bijeli net - "Wrong House", "Mr. Lonely Boy" ili moja omiljena "Man On The Run" - pridodani su jednako efektni komadi koji ne ostavljaju mjesta sumnji kako će prvi studijski materijal biti fino zaokružen. Dunjin je temeljni pristup okvir standardnoga kantautorskog zvuka, a iako su mene osobno neke pjesme podsjetile na Christine Smith ili Neko Case, smatram da su te usporedbe barem zasad neutemeljene; ne zato što ona, kao, još uvijek nije stigla dublje proučiti angloameričku kantautorsku scenu, nego zato što mi se čini kako iza njezinih mladenačkih pjesama još uvijek stoji onaj primarni instinkt uobličenja svojih emocija u stihove i melodije, nalik na onaj Patti Smith, podnošljive Janis Joplin ili, zašto ne, Fione Apple, čiju je "Hot Knife" i obradila, zajedno s "Rock And Roll" Led Zeppelin. U posljednje se vrijeme čini kako cijevi hrvatske nezavisne scene sa svih strana puštaju nova i nova kantautorska imena, ali situacija je još uvijek više brojna negoli zaista poplavljena kvalitetom, a Lovely Quinces vlastoručno opravdava solidan komad interesa usmjerenog našim novim trubadurima i trubadurkama. U četvrtak svira u Griču u sklopu Žura, pa imate šansu ili za popravni ispit ili za ponovljeno uživanje.

Uz troje perspektivnih domaćih izvođača, sinoć je u Močvari kao gost-zvijezda - iako imam neki dojam da bi se on sam ogradio od takve titule - nastupio i Stray Dogg, ovaj put samo u društvu akustične gitare i perkusionista/melodikara (ne, ozbiljno, kako nazvati svirača melodike?) Relje. Zapravo, nije Dušan ni toliko stariji, a bome ni toliko iskusniji od svojih sinoćnjih kolega, barem kada u obzir uzimamo period otkako smo ga postali svjesni barem mi sakeri za njegovu sortu decentnoga kišnog popa, pri čemu sam ja sam još i zakasnio nekoliko mjeseci u navlačenju na krasan debi "Almost", lani naslijeđen vrlo dobrim "Fire's Never Wrong", koji mi se zasad ipak sviđa nešto malo manje. Prije godinu dana Stray Dogg sam gledao kao punokrvni šestočlani bend i sjećam se dojma kako Dušanovim pjesmama ti prigušeno rasvirani aranžmani zapravo ne trebaju, da su im svakako lijep i dobrodošao, ali tek ukras. Sinoćnji je nastup tu pretpostavku dijelom potvrdio, jer se, svirajući sam, Dušan još više približio emotivnom središtu pjesama poput "Dart" ili "She Said", a i odvažio posegnuti za obradama "Oh Boy" Girls i "Everybody's Got To Learn Sometimes" opskurnjaka The Korgis, koju je svatko normalan upoznao tek preko Beckove verzije sa soundtracka "Eternal Sunshine Of The Spotless Mind". S druge strane, tek se Reljinim pridruživanjem na cijelom nizu instrumenata, počevši s "Ugly Morning" i vrhunac dosegnuvši u ritmičnoj "Soul", nastup prometnuo u ispunjavanje tihe sobe nužnošću tihog zvuka, što je opojna atmosfera obaju dosadašnjih albuma Stray Dogga. Kruna Dušanove lijepe svirke tako je mogla biti bilo koja od izvedenih pjesama, ali i najava kako će se u maju ponovno pojaviti u Zagrebu, praćen cijelim bendom. Tad možda i čujemo sinoć neodsviranu "Almost", koju možda i ne treba čuti svaki put, da se almost ne pretvori u surely.

Nakon pomalo povučenih Dunje i Dušana, ritam određene tugaljivosti razbio je zezatorski jam trio predvođen Markom Mrakovčićem, momkom pod čijom je producentsko-snimateljskom palicom nastao zavidan broj friškijih zagrebačkih nezavisnih albuma, te koji je svakom svojom notom neusiljeno i nenametljivo prezentirao svoj talent, ali i pristup kakav mene osobno nervira najviše na svijetu. Može li to malo ozbiljnije? A? Ne mislim sada da pjesme moraju tematizirati goruće svjetske probleme preko hermetičnih glazbenih podloga, nego jednostavno ljude koji znaju svirati, pjevati i pisati smislene tekstove želim čuti kao da im je to što rade najvažnija stvar na svijetu. Naravno, svjestan sam da je zapravo teško sranje ikome savjetovati ili prigovarati, ili što sad već ovdje radim, kako se treba baviti onime u čemu je očito i čujno i više nego dobar, ali kada se nečije najkonciznije pjesme doimaju kao pristigle iz repertoara Ezre Furmana, onda je meni osobno to sve malo prebljutavo vrckavo i živahno. S druge strane, reakcija publike, ne računajući moja generacijska i svjetonazorska gunđala, bila je točno onakva kakvu, pretpostavljam, Markove pjesme žele pokrenuti, što još jednom, dosadno, pokazuje kako je muzika toliko divna upravo zbog neograničenog dijapazona doživljaja i uživljaja koje može iskamčiti.

J.R. August uživo također nastupa primjetnim šoumenskim pristupom, ali mu ne dopušta zauzeti prednje mjesto ispred pjesama, ionako toliko dobrih da bi ih zasjeniti bilo vrlo teško. Otkako sam ga prije mjesec i pol prvi put slušao uživo postao sam poklonik koji slojevite pop-simfonije "Man With The Magnificent Mind" i "Distort Reality" vrlo često zavrti na YouTubeu, te slijedom toga još nestrpljiviji u iščekivanju da napokon uspije oformiti bend koji će uživo ono što je on sam odsvirao u studiju izvoditi jednako poletno i raskošno. Isključivo klavirske verzije, u kakvima izvodi sve četiri sastavnice svojeg projekta "Change Of Seasons", pjesmama ne uskraćuju ništa suštinski bitno, ali jednostavno smatram kako je autorski big-picture '60s pop-rock ipak dopadljiviji od barske piano-man zadimljenosti. Da me ne shvatite krivo, u taj ću dim uletjeti kad god mogu i kad god doznam da J.R. negdje svira, a kao kraj jedne izrazito lijepe večeri sjeo mi je fantastično.

Foto: Dražen Smaranduj