Određena strpljivost prilikom iznošenja vlastitih dojmova s prošlosubotnjega odličnoga oproštajnoga koncerta alternativnih synth-etičara Hemendex svakako mi je bila u planu, jer svojom bittersweet aromom – koja se, doduše, lijepo nadovezala na događaj koji je bio i proslava konačnog objavljivanja cjelovečernjega studijskog izdanja i posljednji pozdrav jednoga važnog benda – nisam htio oviti zasluženi osjećaj veličanstvenosti s mjerom koji je dominirao drugim izvještajima, ali ovoliko odugovlačenje ipak se zbilo neočekivano, pogonjeno kompletom poslovnih, hobističkih i emotivnih obaveza. Slažem se da malo kojeg smisla ima o samom sadržaju koncerta razglabati desetak dana poslije, no jedna nemila činjenica čak i ovu varijantu čini donekle opravdanom – svejedno pisao netko o tome koncertu odmah sutradan ili tek za koji mjesec, opet će se referirati na posljednji koncert koji je grupa uopće održala, osim ako sve skupa nije riječ o maestralnoj podvali, koja bi mene osobno ipak jako razočarala. Iz te perspektive kraja, odgađanje je čak i razumljivo, neka sve potraje barem još malo. Pogotovo stoga što je za većinu prisutnih u rasprodanom Attacku sve to skupa i počelo tek nedavno, a ne kada i bendu samom, tamo negdje prije pet-šest godina. Ne mislim ovdje rogoboriti protiv friških fanova, pogotovo ne iz pozicije nekoga tko ni sam uopće nije fan benda, jer uvijek je netko za neki bend čuo prije, i to je sasvim normalno, iako se uglavnom ispostavi da je taj netko baš netko s Potliste, ili neki od naših prijatelja. Ono što me jest rastužilo, ili bi točnije reći bilo da mi je malo zasmetalo, jer je koncert bio toliko dobar da je i unatoč svojoj mračnoj suštini isijavao dobro raspoloženje, bilo je još jedno shvaćanje kako i duboka indie scena funkcionira gotovo podjednako kao i estradni mainstream, samo u prihvatljivijim gabaritima.

Hemendex zasigurno nikad nisu bili lovci na slavu, pa da su ih uglavnom slabo posjećivani dosadašnji koncerti mogli demotivirati ili obeshrabrivati, ali može li itko tvrditi kako bi do raspuštanja benda došlo da su barem na kojem od njih imali priliku nastupati pred barem dijelom ovog posjeta? Ovo jest bio najbolji koncert grupe koji sam osobno čuo, ali dodatna energija i unesenost trojca na stejdžu nije rezultat svjesne odluke koliko neizbježne povratne reakcije na strast publike koja materijal dobro poznaje i većinu vremena i pjeva. Vjerujem službenoj verziji priče kako se frontmen Naranča jednostavno više nije vidio i čuo u ovome bendu i ovoj muzici, pogotovo zato što sam electro-frajerluk grupe oduvijek doživljavao kao sjajnu izvedbu muzike za koju mi ipak nije jasno zašto bi je itko htio svirati, ali možda bi se njegovi motivi i reakcije drukčije posložili da se u nekima od dosadašnjih perioda činilo kako potpora bendu barem sitnicama prelazi strogo deklarativnu. Sasvim je logično kako će promocija dugo očekivanog albuma sebi privući više ljudi od random svibanjskoga giga da se ostane u izvođačkoj formi, a još logičnije da će se meni tradicionalistu posebno drag blagi zaokret od ranijega tvrdoga podrumskog elekkktra prema vrlo melodioznom i melodramatičnom synth-popu, čiji bi se najefektniji komadi bez podizanja obrva mogli uvaliti na svaku '80s kompilaciju britanskoga žanrovskog vrha, odraziti i na prihvaćenost benda kod šire publike. Ta me komponenta priče zapravo jako veseli, kao još jedna potvrda kako pjesma najčešće živi u melodiji i refrenu, kakvima album 'Solution To Reality', izveden u cijelosti, naprosto obiluje. Ono što mi nije drago je rujući crv sumnje kako se ovolik hajp koji se podigao ususret promociji ne bi ni dodirnuo da nije bilo dvije stvari; svijesti kako je ovo posljednja prilika za bend slušati uživo, te aktivnosti članova benda, pogotovo velikodušnog favera i hrvatske verzije clerka-sveznalice Naranče, na društvenim mrežama, odnosno barem Twitteru, jer na drugima nemam naloge, pa ne znam.

Stojeći naslonjen na zid taman negdje točno na polovici kluba imao sam fantastičan pregled situacije za uočiti kako plesom i pjesmom nisu reagirali samo očekivani najvatreniji fanovi i prijatelji iz prvih redova, nego i velika većina razasuta cijelim prostorom, čak i ono nešto ekipe na kojoj se vidjelo da im je važniji event od same muzike. Otkako sam bend uživo slušao prvi put, vrlo dobro znam kako su sve popratne manifestacije njegova identiteta – a čija se posvećenost detaljima i imidžu na svim razinama zaista može pa čak i mora preuzimati kao hvalevrijedan primjer stilski vrlo čvrste definiranosti, čak i kada muzika sama miksa nekoliko različitih žanrova – tek dodatno pogonsko gorivo pisanju, aranžiranju i izvođenju vrlo dobrih do odličnih pjesama, što je razmak koji se zapravo odnosi na stupanj načelne naklonosti njihovu žanru. Uz za nijansicu modificiranu melodiju i gitarski aranžman, pjesma 'Solution To Reality' bi bila sladak dodatak bilo kojoj indie-pop playlisti, a 'Faith In War' lako mogu zamisliti u pravedničkoj orkestriranosti Manic Street Preachers; u takvome paralelnom svemiru obje bih navodio kao sjajne pjesme, a ovako ću ih, kao gitarofilska konzerva, tek pozdraviti i onako poskrivećki pjevušiti sebi u bradu. Zbog svega toga mi je drago što je ovaj bend napokon dobio priliku barem jedan koncert odsvirati u idealnim uvjetima rasprodanog, ali nedvojbeno nezavisnoga kluba, pred čijom dobronamjernom publikom izvodi najizravnije, ali i najdorađenije pjesme koje je napisao. Ali, koliko god se hajp pokazao ne samo isplativim u tržišnom smislu nego i naposljetku plodonosnim u smislu estetskog užitka i plesne zabave, romantičar u meni bi više volio da je do na trenutke zaista spektakularnog osjećaja bivanja u Attacku dovela bendova muzika, a ne taj cjelokupni paket.

Jer, iako su donekle postali mekši, Hemendex nipošto nisu postali znatno bolji bend nego prije, prvenstveno zato što nakon razumljivih startnih metamorfoza nisu ni imali, ali ni trebali prostora za eventualno napredovanje golemim koracima. Omjer se jest promijenio, jer se laneni italo-synth koji sam na nekoliko prethodnih nastupa doživio kao dobrodošao povjetarac koji lijepo prozračuje znoj pumpajućega kluba ovdje prometnuo u nešto jači vjetar koji nosi cijeli bend, a koji se tek povremeno vraćao u nostalgičnu party-sigurnost izvođenjem nekolicine ranijih pjesama, od kojih je gostovanje immortalne Goge Perić, bivše članice grupe, u 'Miniwelle (Tanz der Tuđman)' pružilo jedini trenutak ala 'The Last Waltz'. Ali sadržaji i sastojci, od onih tehničkih do onih emotivnih, ostali su isti, samo što je, kako je to već uvijek običaj, trebalo neko vrijeme da budu uočeni i u krugovima izvan pasioniranih pacijenata koji smatraju kako muzici duguju svoj interes, kao uzvratnu uslugu za sve što im je ona pružila. Upravo zbog svega toga, i zbog pretplatnika spremnih čekati da im se nešto svidi i zbog ovih nažalost zakašnjelih (nažalost po njih, jer glasi kažu kako Naranča već ima novi, back-to-'90s-indie bend; a što će biti s Olegom i legendom Rudićem ne znam, osim što ih sada neću morati štedjeti na basketu da im ne ozlijedim udove nužne za sviranje), važnija je stvar da Hemendex nisu postali ni lošiji bend, još uvijek svirajući istom predanošću i uvjerenošću, koje u ovakvome simbiotskom kontekstu ipak vraćaju više zadovoljstva. I onda, treba li stati kad je najbolje? Ili bi zahvalnije pitanje bilo: Zašto postane najbolje tek kad je gotovo? Osobno imam masu dražih bendova koji sviraju masu mi dražu muziku, ali imam dojam da će mi malo koji budući kraj nekog benda, pa čak i iz ergele tih dražih, pasti teže od kraja Hemendex, još jedne neželjene potvrde kako naša zaista nezavisna scena teško može bend izgurati tijekom zapaženijega vremenskog razdoblja. Posebno mi smeta što tome zaista nitko nije kriv, nego je naprosto samo tako.