Uza sav strastveni dijapazon reakcija, u rasponu od opčinjenosti drugim dolaskom proroka do nevjerice prilikom rušenja nekadašnjih ideala, kojim su ne samo posljednjih godina praćeni reunioni nekad davno davnije najdavnije rasformiranih ljubljenih bendova, ponovno aktiviranje veličanstvenih Girls Against Boys gotovo da nije izazvalo nikakve ekstremne osjećaje kod svojih fanova. Kakvu poluslučajnu ili prigodničarsku svirku tu i tamo ove je godine naslijedio i odličan EP "The Ghost List", koji je možda baš zbog svoje kratkometražne forme potajno ušao na playliste umalo pa isključivo odanih fanova, onih kojima ponovno slušanje benda uživo zapravo nije ni trebalo, jer smo ih gledali u danima ponosa i slave ili nešto malo poslije, niti bi eventualni autorski podbačaj išta promijenio u percepciji benda kao jednog od najvažnijih i najplodnijih unutar golemoga alternativnog proboja devedesetih godina. Iz ove je perspektive još suludije prisjetiti se kako se od GvsB u jednom trenutku, tamo negdje poslije legendarnog "Cruise Yourself", doista s pravom očekivao iskorak u zabran mainstreamu prihvatljivih zvijezda drugačije muzike, ne zato što to ovaj bend svojom mutnom svježinom i frapantnom uvjerljivošću nije zasluživao, nego zato što je njihova muzika uvijek nominalno bila o frikovima i za frikove. Kako takve nikada nisu izdali, ondašnje privođenje bendova života kraju, odnosno dugogodišnjoj pauzi, doživljeno je kao logičan potez unutar svijeta u kakvome se bendovi doista u jednom trenutku razilaze, kreativno i emotivno iscijeđeni, nemajući imperativ višedesetljetnoga guranja mašine koja generira zaradu i lagodu. I baš zato je i ovaj povratak doživljen podjednako logično, kao lijepa vijest bez koje smo, doduše, mogli.

Girls Against Boys su, tako, u ovom trenutku još jedan od onih bendova ponovno okupljenih primarno iz najplemenitijeg razloga, vlastite muzike i svijesti koliko užitka pruža svojim autorima i izvođačima, što onda vrlo lako osjeti i publika koja je uz njihov sexy-groove tamne strane velegrada nekada učila što sve bučan rock može biti. Posjetio sam samo jedan prethodni zagrebački koncert grupe, pa bih se suzdržao od obuhvatnije procjene, ali ovaj najfriškiji, održan u subotu u prepunoj Močvari (ne baš do pucanja, ali skoro, tri-četiri stotine fanova sigurno), bio je toliko moćan i sjajan da mi je teško zamisliti da su ikada mogli biti bolji. Znate kako to ide, nekad je bend umoran od putovanja, nekad od trzavica, nekad su se malo zasitili pjesama koje sviraju već deset godina i procesa koji se nepokolebljivo kotrlja tijekom istoga tog razdoblja; a ovako, nakon nekoliko kvalitetnih godina predaha i posvećivanja drugim muzičkim i inim zanimacijama, sami članovi se suočeni sa svojim naslijeđem nađu zaprepašteni snagom pjesama koje onda ne planiraju iznevjeriti tamo gdje je najvažnije, na pozornici. Pri čemu je vrlo važno naglasiti i kako bend, iako bi i na to imao potpuno pravo, tekuću turneju ne koristi samo kao unovčavanje nostalgije, nego u njezinom koktelu goriva ima i spomenuti aktualni EP, fino odmjereno izdanje zapaljeno starom vatrom cigareta čiji se pepeo trese po separeima ljigavih klubova, čije su se "60 Is Greater Than 15" i "It’s A Diamond Life" bez krzmanja uklopile u hall-of-fame klasike iz devedesetih, dok nikoga ne bi smjelo začuditi ispostavi li se kroz neko vrijeme da je "Let’s Get Killed" možda i najbolja bendova pjesma uopće.

Iako je vješt akrobat na žici između grozničavih gitara i hipnotizirajućih tipaka klavijatura, u toj pjesmi kao da čujem odbljeske drugog benda Scotta McClouda, predivnih Paramount Styles, čiju sličnu paletu tema i ugođaja ali odsviranu mojem uhu dražim bojama indie-popa i chamber-rocka volim još i više, a čija je izvođačka aktivnost davala do znanja kako se meštar ceremonije nipošto nije potrošio. U timu sa starim drugarima pokazao je kako se potrošile nisu ni pjesme, pogotovo one iz prve polovice devedesetih, jer su posljednja dva albuma sve skupa koncertu osigurala tek jednu pjesmu, noise-disco doktorat "Basstation". Namjeru ostatka razjasnila je već uvodna "In Like Flynn", koja je sve do kraja finalne "Psychic Know-How" – odsvirane na, zaista je tako izgledalo, potpuno neočekivanome drugom bisu, u aranžmanu lounge benda iz pakla, dakle, bez Scottove gitare – sebi privlačila opojan buke (s onim naglaskom na e) šankovima pohabanih lakata samtenih sakoa, višesatnih drndajućih vožnja podzemnom i vrišteće buke (bez ikakvog naglaska) seksualne frustracije izazvane normalnim seksualnim životom, jer kako biti normalan kad ništa drugo nije? Opjevana međuigra dvije bas gitare maženjem je utrobe podsjetila čime su se to GvsB točno izdvojili od svojih post-HC kolega, ali moje je osobno uvjerenje kako su upravo atmosferičnije pjesme u kojima bi se Eli Janney prihvaćao klavijatura snažnije dokazale kako efektan trik instrumentarija nipošto nije bila jedina pobjeda benda, koji je prvenstveno sjajnim rock pjesmama s one strane predvidljivosti i društveno akceptiranog ponašanja utabao put kojim su se poslije kretali doista mnogi, od, recimo za ovu prigodu, Interpol preko LCD Soundsystem pa sve do šibenske predgrupe Diskodelija. Zakasnivši u klub, čuo sam im tek dvije pjesme, od kojih mi se posljednja svidjela i više nego dovoljno da drugu prigodu slušanja te nove grupe, rekao bih iskusnijih članova, nipošto ne propustim.

Samo, kako žaliti za tom sitnicom kad su ljudi zbog kojih sam na koncert i došao – i to govorim i u metaforičnom smislu mojega cjelokupnog obožavanja nezavisne muzike, jer je jedan od prvih albuma u kojima sam se u prvom srednje ’94/’95 brutalno davio bio upravo "Cruise Yourself", koji mi je uz "Crooked Rain Crooked Rain" i "Wowee Zowee" bio posudio budući najbolji prijatelj, cimer i kum Iko, što je sve skupa označilo početak zastranjivanja u svijet čudnih gitara – za nepunih dvadesetak minuta otpočeli jednu od najuvjerljivijih ovogodišnjih manifestacija snage i važnosti muzike same? Zbog "TheKindaMzkYouLike" ili "Kill The Sexplayer" oprostit ću im čak i obradu "She’s Lost Control", a ako postajem dobrohotan prema Joy Division, onda je jasno koliko su me razoružali. Set lista: In Like Flynn – Super-Fire – TheKindaMzkYouLike – Bulletproof Cupid – Learned It – Go Be Delighted – 60 Is Greater Than 15 – Let’s Get Killed – Basstation – Kill The Sexplayer – Cash Machine – (I) Don’t Got A Place – It’s A Diamond Life – Let Me Come Back – 1. BIS: Wilmington – Rockets Are Red – 2. BIS: She’s Lost Control – Psychic Know-How