Sinoćnji dolazak u kino Grič na omiljeni Žur, koji dosad vjerojatno nisam propustio ni jednom, potpuno me iznenadio suočavanjem s pravom gomilom ljudi, koja je do početka nastupa rastuće zvjezdice (umanjenica nije iz pogrde, nego pokušaj razmjerno točnijeg opisa) Lovely Quinces podrum kluba napunila doista do pucanja – bile su pune i stepenice i prostorije sa strane. Naravno, sve skupa dolje ne stane možda ni približno stotki, ali to je i dalje vrlo zavidna brojka, koja se na večerima sličnog tipa ne dosegne prečesto, a konkretno na Žuru nije ostvarena barem još od onih znojnih ludila otprije dvije godine. Situaciju je još neočekivanijom činila jučerašnja zagrebačka prava koncertna košnica, jer se u gradu održavalo čak sedam koncerata na koje bih osobno otišao ili barem ozbiljno razmišljao otići da su bili jedini na programu. Takav razvoj koji je uključivao rasprodanost, kašnjenje, nepreveliko zanimanje i lokacije izvan ruke tako se sasvim lijepo spojio s mojom zapravo prilično jasnom instinktivnom željom za novim svjedočenjem razvoju jedne posebne kantautorice, čemu ne treba odbiti ni mogućnost slušanja nekih dragih lijepih pjesama puštanih od organizacijskog DJ tima.

Jednom kada je Dunja svoj nastup napokon i otvorila, postalo je jasno kako gotovo nitko na njezin koncert nije zalutao, jer su apsolutno svi prisutni prvi, veći i izrazito uvjerljiviji, dio svirke pratili potpuno koncentrirano i predano, prepuštajući se i pravom pravcatom singalongu u hitu 'Wrong House', ponovljenom i na bisu (pravi Oćemo još!), s pojačanim ishodom. Moj strah da bi se interes za upoznavanje s novom nadom naše nezavisne scene, ili onoga čemu tako volimo tepati, mogao povući pred istodobnom prilikom živog slušanja znatno većih imena tako se pokazao neopravdanim, čemu je kontru udario Dunjin ponovno odličan koncert, sasvim opravdano očekivan kao ljupki spektaklić, barem od strane onih koji smo je imali sreće gledati prije tjedan dana u Močvari. Smanjivši one izraze neugode između pjesama na prihvatljivu i simpatičniju mjeru, Dunja je prvih pet ili šest pjesama sinoćnjeg repertoara izvela još i bolje, atmosferom koja je često mogla i naježiti vrlo se autoritativno obračunavši sa žamorom kojim zadnji redovi klasično prate ovakve tihe nastupe pune pjesama koje većina ipak čuje prvi put.

Nikakvog žamora sinoć nije bilo, zaključno s gostovanjem Elephanta Petra u zajedničkoj 'White Lillies', nakon čega se koncert ipak bio spustio za koju nijansu. Naime, dvije obrade Imelde May i dvije Dunjine ranije pjesme (mislim, ako sad ima maksimalno dvadeset, kad ih je napisala, s petnaest?), osim jednakom kvalitetom vokalne izvedbe, naprosto nisu bile na razini ranije predstavljene palete Dunjina kantautorskog rocka, a i međusobno su bile zamjenjive zahvaljujući izrazito sličnim ritmičkim obrascima. Srećom, fino bahata 'Black Horse And The Cherry Tree' KT Tunstall i fascinantno pogođen, takoreći autorski, medley Johnnyja Burnettea i Led Zeppelin, kao i gore spomenut bis, obogatili su i ovaj drugi dio svirke, koja bi svakako bila uvjerljivija da je bila skraćena na kojih 35-40 minuta. Samo, kako prigovoriti želji talentirane djevojke da svira još i još i još, pogotovo kada to radi pred razdraganim ljudima koji itekako osjetno i primjetno reagiraju na njezine pjesme? Nisam siguran da bi mi bilo draže prisustvovati nastupu profesionalnijeg tipa, iako se ni najmanje ne bojim da će sve izgledniji prelazak u višu ligu Dunji zapriječiti kontakt s izvorištem na kojem crpi svoje pjesme.

Foto: Dražen Smaranduj