Možda sva četvorica muzičara koji su sinoć u Teatru &TD odsvirali fini koncertić pred nekih šezdesetak ljudi inače standardno pobjeđuju na lutriji, dižu lovu na kladari, mogu imati koju god djevojku požele i nikad im se ništa loše u životu nije dogodilo, ali u svojem drugom posjetu Zagrebu, Woodpigeon - odnosno, šef Mark Hamilton - nije imao sreće. Ili barem, točnije, nije imao sreće u domovinu nam doći usred prvih snjegova, kakvi bi lijepo podebljali i njegovu, i muziku Roba St. Johna, koji je nastupio kao predgrupa. Oba kantautora sviraju svojevrsnu zimsku, kontemplativnu muziku, koju bih naveo kao fascinantno skladnu pozadinu pijuckanju čaja u predvečerje u kolibi na nekoj snježnoj planini, samo da sam ikad sam takvo iskustvo i doživio. Pa zato neću, ali da mi je sinoć povremeno bilo itekako prikladno sjediti, slušati i razmišljati dok su obojica odmotavala svoje mudrolije, jest, a ovih dana doista imam masu toga na umu.

Rob St. John je britanski kantautor koji je ujedno i dio pratećeg Hamiltonova benda (Hamilton na vokalu i gitari, Rob na drugoj, basist, violinist/ukuleleist), a iako je po objektivnom učinku (ako sam ja uopće sposoban za taj vid procjene) doista zaslužio biti tanjim slovima otisnut na najavni plakat, nekako mi se čini da mu je muzika izazovnija i sadržajnija od one čovjeka koji ga je u Zagreb sa sobom i doveo. Ili me je samo besramno zaveo svojim pričama o navijanju za Štimca i Asanovića? Sumnjam baš da je bio hardcore huligan ili zagriženiji tifoz, jer, po mojem iskustvu, takvi se rijetko kad odlučuju za pomalo hermetičan, post-rokerski folk, ako se uopće i prime gitare. Prva pjesma koje me je ozbiljno ošamutila bila je ona čiji je gitarski topot povukao na 'Abilene' Damiena Jurada u zamišljenoj obradi Alasdaira Robertsa, koji su i inače solidni žanrovsko-stilski putokazi ka muzici koju Rob svira. Ono što je nekima iz mojeg društva kod Svetoga zasmetalo bio je vokal, koji se u odsudnim trenucima u kojima bi pjesme naprosto morale doživjeti katarzu uzdizao nekako smiješno, kao da netko parodira onu specifičnu britansku teatralnost. Ja trpim sve vokale, pa taj glitchić nisam ni zamijetio, iako je kroz gotovo pola sata nastupa Rob odradio i ponešto praznog hoda. Studijske ću mu snimke svakako provjeriti kućnim slušanjem.

U odnosu na otvarača, Woodpigeon je znatno pitkija, mekša instanca kantautorske pjesme, koja mnogo više zajedničkog ima s folk-pop pjesmicama Sufjana Stevensa ili The Hidden Cameras negoli s asketskim, tmurnim folkom izraslim iz tvrde i hladne zemlje. Šarmantan i elokventan, naoružan zavidnim brojem sugestivnih pjesama zanimljivih, iako za moj ukus premalo osobnih, tekstova, Mark Hamilton je tijekom svojeg nastupa pokazao kako je vrlo vješt u konstrukciji i strukturi koncerta, izmjenjujući pjesme koje je izvodio potpuno sam s ansambl-komadima sve četvorice. Sve negdje do pred sam kraj nije mi prestao biti intrigantan, kada su gubitku moje koncentracije pripomogli Markovi zdravstveni problemi. Tip je kod nas došao u društvu teške prehlade, ako već ne i nečeg goreg, pa se čujno mučio ispjevavanjem pojedinih zahtjevnijih dionica posljednje trećine koncerta. U tome je svjetlu nagrada publike na hrabrosti u vidu poziva na bis bila ironična, jer smo ga kaznili dodatnim mučenjem. Izdržao je bez uzdisanja.

Foto: Dražen Smaranduj