Jedan očekivano dobar i jedan neočekivano izvanredan nastup, tako bi mogli sažeti koncertnu večer u &TD-u. Jer iako je renome glazbenika koje smo imali priliku slušati i gledati poznat i neupitan, ovo što smo doživjeli bilo je jednostavno über.

Rijetko ostajem bez riječi kao što sam ostao tijekom performansa (50th) Day of the Year. Takva muzika pa još iz Hrvatske?! Sve to nadopunjeno impresivnim vizualima? Nemoguće! Alen Sinkauz (bas gitara i elektronički efekti) i Nenad Sinkauz (elektronički efekti i udaraljke) još su jednom pokazali u kojoj mjeri njihov izričaj i vizija nadilaze granice Hrvatske. Njihova je glazba univerzalna. Minimalistični tehno prelijeva se u industrial i silnu, glasnu apstraktnu elektroniku čineći amalgam koji ne da prati svjetske trendove nego koji se bez problema može mjeriti s najboljima. Koliko god moćna ta muzika bila, nemoguće je dovoljno nahvaliti i doprinos odličnih vizualizacija Ivana Marušića Klifa. Igrarije tri ekrančića, jedne kamere i kreativnog korištenja refleksija i drugih efekata projicirane su na platno iza glazbenika čime je otvoren prozor u neki zrcalni monokromatski svijet. Konačno, dodir oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića nešto je suptilniji i publici nevidljiviji, ali sigurno vrlo važan.

If we wish to make it louder, we will bring up the volume. If we wish to make it softer, we will tune it to a whisper. We will control the horizontal. We will control the vertical. Takav je osjećaj prevladavao, osjećaj bivanja na granici mogućeg u umjetnosti. Ako se vratimo na Sinkauze, postaje očito da dok su u East Rodeu ipak sputani očekivanjima formata i nekih žanrovskim odrednicama, kada im se otvori prostor slobodnog istraživanja sva ona eksperimentalnost i težnja avangardi koja se u okviru benda tek naslućivala ovdje raste do maksimuma. Ekspanzija zvuka zbiva se u svim smjerovima, istovremeno prema minimalizmu i strašnoj ekspresivnosti, a vizuali daju, po potrebi, dodatnu notu tjeskobe ili nadu u mogućnost razrješenja i ostvarenja mira. Genijalno. Pedeseti je to bio dan u godini, a prvi koji me zbilja oduševio.

Pobojao sam se u jednom trenutku da će se opet dogoditi da “predgrupa” nadmaši glavne zvijezde. Trio Freda Fritha održao je vrlo dobar nastup koji bi u očima nekih mogao ispasti mlak u usporedbi sa audio-vizualnim masakrom koji mu je prethodio, ali je zapravo bio sjajan. Što uopće “ukratko” reći o Fredu Frithu? Kako sažeti karijeru i četristotinjak izdanja jednog od najbitnijih ljudi u avant-rocku i improviziranoj glazbi? Od početaka kada se javio kao jedan od rodonačelnika avant-rocka i RIO-a (Henry Cow, Skeleton Crew) preko luđačkih suradnji sa Johnom Zornom (Naked City) pa do odličnih nedavnih izdanja u području jazza i improvizirane glazbe, samo je jedan Fred Frith. Posljednjih se godina uglavnom koncentrirao na radove u manjim sastavima, duetima s puhačima i slobodnim improvizacijama (Lotte Anker, John Butcher i Barry Guy), bez da je izgubio išta od svoje kreativnosti, dapače. Ta je glazba uzbudljiva i vrijedna, a sličan se pristup primjećuje i u njegovu triju s bubnjarem Jordanom Glennom i basistom Jasonom Hoopesom. Tko je došao na koncert očekujući "povratak folku i rocku" gadno se iznenadio. Iako se Frith tih "korijena" nikada nije oslobodio, on je danas prvotno improvizator. Od rocka se u ovom triju naziru samo tragovi i obrisi kroz poneki čvršći ritam i zavaravajuće uhu ugodni segment solaže, ali takvo što rijetko kada potraje. Glazbenici taj sustav ubrzo destabiliziraju i izbacuju iz ravnoteže. Uigran i energičan sastav koji se, na nekoj razini, bavi dekonstrukcijom rocka i predstavlja spoj svega onoga čime se Frith dotaknuo u karijeri.

Prisustvovali smo, dakle, sjajnom koncertu stvarne živuće legende, čovjeka koji još nije rekao sve što je imao za reći. Frith u muziku kao i uvijek unosi suptilnu ali razornu energiju i začudnu ritmičnost te se ne libi koristiti svakakve atipične i nekonvencionalne metode sviranja gitare. Lupkanja i grebanja po žicama, pokrivanja vrata krpom... nema pravila. Trio je tu zbog Fritha, to je jasno, ali muzičari koji ga prate odlični su sami po sebi i sva se trojica gibaju oko neovisnih osi. Glenn je vrlo gibak bubnjar, bubnja složeno i rastrzano bez gubitaka u fluidnosti svirke. U nekim je trenutcima čak pokazao da itekako zna držati i izravniji, uobičajeniji ritam. Jason Hoopes će, pak, svojim spojem rokerskog i džezerskog sviranja podsjetiti na Massima Pupilla. Sve u svemu, razigrano, improvizatorski koncizno, povremeno s dosta groovea, nastupu možemo jedino zamjeriti nešto kraće trajanje. Kad je dobro, nikad dosta.

Kapa dolje organizatorima ovog koncerta koji budi nadu da dobrih eksperimentalnih i avangardnih koncerata može biti i u Zagrebu, a ne samo u susjednoj Ljubljani. Od Freda Fritha dobili smo jako dobar koncert improvizirane glazbe usidrene u rocku, a od braće Sinkauz fenomenalni performans koji crpi iz beskraja mogućnosti elektroničke glazbe. Vidimo se opet nekog drugog dana.

Foto: Petra Matijević