Četvrtu godinu zaredom Flogging Molly nastupa pred hrvatskom publikom. Uz iznimku valjda još jedino Stereo MC's, nijedan značajni strani bend nije toliko puta posjetio Lijepu našu. Tajna ljubavi između hrvatske publike i ovog irsko-američkog benda nalazi se upravo u razlozima zbog kojih su stekli svjetsku slavu. Njihova mješavina punka i folka sa značajnim naglaskom na alkohol u tekstovima kod nas jednostavno pogađa žicu. Najbolje je to opisao jedan frend kada je ustanovio da je Hrvatima na koncertu dovoljno da se čuje skakutavi bas na koji mogu pogati i nitko sretniji od njih. Kada se tome pribroji i činjenica da smo među prvima na svijetu na skoro svim listama koje se bave konzumacijom alkohola, stvar postaje veoma jednostavna.

Nakon dva klupska koncerta i jednog festivalskog u Zagrebu, ovaj put su se odlučili malo istražiti druge dijelove Hrvatske, počevši sa Varaždinom i Špancirfestom. U originalu je ovo trebao biti osvrt na Cold Snap uz Flogging Molly, ali se sudbina nije složila. Varaždin je ipak udaljen punih 80 kilometara od Zagreba što se očito pokazao kao preveliki izazov za dežurnog vozača. Negdje oko Čazme je počela panika i hvatanje iPhonea u nadi da se večer može spasiti. Nakon par manevara sumnjive prometne ispravnosti vratili smo se na pravi put, ali nedovoljno brzo da uhvatim predgrupu.Ono što sam čuo na youtubeu od ovog mladog hrvatskog benda djeluje obećavajuće. Osobno nisam fan nu-metala, ali bend svoj žanr poznaje i svira kvalitetno.

Kako se Flogging Molly na pozornicu počeo točno po rasporedu, nažalost sam prvu pjesmu slušao trčeći kroz ulice Varaždina tako da ne mogu s velikom sigurnošću ustvrditi koja je bila. Navodno su prvo svirali "„Swagger" iako usporedba s ostatkom setlista na ovoj turneji ne govori tome u prilog, tako da uzmite tu informaciju s gramom soli, kako bi Amerikanci rekli.

U usporedbi s prijašnjim nastupima u Zagrebu setlista je bila veoma raznolika, te je ponudila par pjesama koje do sada nismo imali prilika čuti, te stavila na naglasak na dio diskografije koji je do sada bio zanemaren. Svi koji su htjeli pogledati Flogging Molly do sada su to vjerojatno već napravili, tako da je mala promjena od uobičajene greatest hits setliste bila očekivana. Rani albumi "Swagger" i "Within A Mile From Home" su tako dobili minimum pozornosti, ako izuzmemo neizbježne hitove poput "Seven Deadly Sins", ali i neočekivanu "Black Friday Rule".

S druge strane njihov najpoznatiji album "Drunken Lullabies" je predstavljen sa skoro pola albuma. Upravo je rana izvedba, još u prvoj trećini koncerta, pjesme "Drunken Lullabies" prvi put pošteno razbacala publiku. Općenito je publika veoma mlako prihvatila bend. Mlako barem za reputaciju koja prati Flogging Moly, mnogi bendovi bi prodali dušu za takvu mlaku reakciju, ali se ne može uspoređivati s prošlogodišnjim nastupom u Boogaloou.

Dio krivnje za mlaku reakciju se može pripisati festivalskoj prirodi nastupa, gdje ipak ima i ljudi koji nisu zagriženi fanovi, ali i zbog mlakosti novog materijala. Uz iznimku "Requiem For a Dying Song" i izvrsne obrade "Times They Are A Changin" Bob Dylana niti jedna pjesma sa zadnja dva albuma se ne može nositi s ranijim materijalom. "The Powers Out" i "A Prayer for Me In Silence" jednostavno nemaju onu čar ranijih sporijih pjesama. Dok na "Oliver Boy (All of Our Boys)" bend djeluje umorno i neoriginalno.

Nakon solidne svirke od sat i pol bend se vratio na bis sa "Salty Dog", pjesmom koju je Dave King najavio kao prvu službenu pjesmom benda. Nakon nje uslijedio je "Float" tijekom koji je publika neuspješno pokušala izvesti trik s kojim se poslužio Frank Turner na prošlogodišnjem Terraneu. Ljudi su počeli čučati i sjedati na podu, potaknuti nekim masovnim znojnim frajerom bez majice i njegovim naredbama da se svi sjednemo. Pretpostavljam da je plan bio da se kolektivno ustanemo kada pjesma ubrza pred kraj, ali nedostatak komunikacije i spontanosti ideje je rezultirala samo neugodnim ustajanjem nakon 30 sekundi čučanja.

Za kraj je uslijedila već tradicionalna "Always Look On The Bright Side of Life" genijalnih Monthy Pythonovca puštena preko zvučnika. Moram priznati da je to apsolutno najgenijalniji način koji sam vidio da se jednim potezom rastjera ekipu i obznani da je koncert gotov, ali i dopusti bendu da se raspleše na pozornici bez puno briga o sviranju instrumenata (op.ur. Rade to i Iron Maiden. Ne znam od kada, ali već jako dugo)

Sve u svemu nastavlja se irsko hrvatska ljubav. Iako im ovo možda nije bilo najbolje izdanje, nema puno boljih načina od završiti ljeto nego uz pjesme poput "If I Ever Leave This World Alive".

Setlista (odokativno i ne po redu): Whistles The Wind-The Seven Deadly Sins-Drunken Lullabies-What's Left of the Flag-If I Ever Leave This World Alive-Rebels of the Sacred Heart-The Son Never Shines (On Closed Doors)-Swagger(?)-Salty Dog-Life in a Tenement Square-Black Friday Rule-Devil's Dance Floor-Saints & Sinners-Oliver Boy (All of Our Boys)- A Prayer for Me In Silence-The Power's Out-Requiem for a Dying Song -Times They Are A Changin- Float

Foto: Lastfm