Nastup jazz-grupe Fire! u zagrebačkom kino klubu Grič protekao je u znaku bezvremenskih jazz-standarda, evergreenova i i džezerskih obrada popularne glazbe. Bio je to pun pogodak za bezbrižni provod petkom i alternativa koncertu Massima na Dan žena!

Da, tako je to možda u nekom paralelnom svemiru u kojem je razvoj jazza stao nakon nastanka be-bopa pa bendu Fire! nije preostalo ništa osim sviranja cool i lounge jazza. Srećom, u stvarnosti je jazz vremenom evoluirao pa smo u Zagrebu u istom tjednu imali priliku slušati i jazz koji je kreativno presušio, glazbu pomalo zamrznutu u vremenu (Arturo Sandoval), ali i jazz u najboljem obliku u kojem danas postoji: eksperimentalan, transformiran i sjedinjen s drugim glazbenim žanrovima. U prostoru koji je neuobičajen za održavanje koncerata, Mats Gustafsson (saksofon i elektronika), Johan Berthling (bas-gitara) i Andreas Werlin (bubnjevi) održali su jednostavno sjajan koncert u trajanju od sata i petnaest minuta. Ni previše, ni premalo.

Što su nam to, dakle, ponudili Fire!? Ponudili su nam svoj specifični pogled na ono što se danas često naziva avant-jazzom ili modernim kreativnim jazzom. Demonstrirali su da spoj jazza i rocka ne mora uvijek rezultirati danas već umornim fusionom već je moguće stvoriti i nešto novo, uzbudljivo. Specifičnost za Fire! u kontekstu žanra jest ritamska sekcija koja je duboko ukorijenjena u rokerskim uzorima i karakterizira je uporno, hipnotičko ponavljanje ritmova. Gotovo kao da je riječ o nekom krautrock-bendu. S druge strane, Gustafssonovo fraziranje na saksofonu (jako prepoznatljive boje tona), klavijaturama i elektroničkim efektima unosi u glazbu slojeve free jazza i stvara svojevrsni psihodelični omotač oko njihove glazbe. Za razliku od ostalih projekata na kojima sudjeluje Gustafsson, riječ je o puno pristupačnijoj, na trenutke čak i plesnoj glazbi što je većinom rezultat prethodno spomenute ritmičnosti. U tom se pogledu najviše osjećaju ideje koje u zvuk unose Berthling (Tape) i Werlin (Wildbirds & Peacedrums) i njihovo iskustvo s post-rockom i folk rockom.

Nastup je započeo crescendom koji se oslanjao na Gustafssonove elektroničke efekte. Uskoro se priključuju Berthling i Werlin i počinju stvarati ritmičku strukturu od koje su samo rijetko odustajali do kraja nastupa. Bend je odsvirao pet raznovrsnih skladbi, i eksplozivnih i umjerenih (gotovo balada). Dotaknuli su se materijala sa sva tri albuma s naglaskom na prvi, samostalni (“You Liked Me Five Minutes Ago”). Na skladbama s izdanja koja su nastala u suradnji s Jimom O’Rourkeom (“Unreleased?”), Orenom Ambarchijem (“In the Mouth - A Hand”) i s velikim orkestrom koji je brojio 31 člana (“Exit!”), Gustafsson nadograđuje svoj glazbeni izričaj kako bi nadomjestio izostanak gostiju. U tim smo ga prilikama mogli čuti kako izvodi i dionice predviđene za gitaru ili vokale. Što se prijelaza iz pjesme u pjesmu tiče, oni su bili većinom glatko odrađeni soliranjem pojedinih instrumenata i često bez stanki. Takav je pristup bendu očito prirodan budući da i na albumima postoji određeni neprekinuti tok koji se proteže među skladbama.

Tijekom cijelog nastupa zvuk je bio vrlo dobar do odličan uz podjednako zastupljen i jasan zvuk svih instrumenata pa se ugodno popunjeno kino Grič pokazalo kao solidno mjesto za održavanje koncerata u nuždi.

Kao što je počeo, tako je koncert i završio: zidom buke elektroničkih zvukova i uz nadu da nam to nije posljednji susret u Zagrebu. Nadam se i da dvjestotinjak posjetitelja (po mojoj slobodnoj, vjerojatno nepreciznoj procjeni) pokazuje da u Hrvatskoj i u njenom glavnom gradu zainteresiranih za ovakvu glazbu ipak ima.

Za sam kraj i u duhu glazbe koju sviraju, Fire! nisu tradicionalno i uštogljeno dame u publici počastili ružama ili Bajaderama već su nas ispratili s jednim “fuck you all”. Bili bi razočarani da je drukčije.

Foto: Johan Dahlroth (Last.fm)