Moram priznati da sam se baš razveselio kada sam vidio tko je ovom prigodom izabran za ulogu predgrupe. Odlični didžeriduist Dubravko Lapaine u duetu s gitaristom Ivanom Uravićem i njihova vizija world-glazbe zvučali su na papiru kao sjajna stvar za uvod u nastup Firea!. No koncert je krenuo… čudno. Lapaine za gitarom, Uravić na didžeriduu. Početnih nekoliko stvari zazvučalo je kao nešto u čemu bi i nekome tko inače uživa u musique concrète bilo teško pronaći smisao. Reakcija publika bila je sukladna nastupu. Oličenje zbunjenosti. Je li bila riječ o nekakvom performansu dok su dečki čekali da ljudi pristignu u klub, je li bio u pitanju ad hoc društveni eksperiment? Nisam siguran. Nakon dvije ili tri tako odsvirane “skladbe”, Uravić i Lapaine ipak se dohvaćaju matičnih im instrumenata, Lapaine zatiče poriluk za vrat i kreće “prava” svirka. Glazbu Duur Druyda, kako se ovaj duo umjetnički naziva, teško je klasificirati. Nameće se nekako dojam da je riječ o world-glazbi, ali to vjerojatno proizlazi iz egzotičnosti i porijekla didžeridua te stereotipima koje uz njega vežemo. Zapravo me s vremena na vrijeme njihov nastup najviše podsjećao na pojednostavljeni, hipnotički fusion, kao da se Return to Forever iz faze oko albuma “Romantic Warrior” skriva negdje u pozadini. Riječ je o prilično dinamičnoj i zbilja lijepoj glazbi. Naravno, u ovakvom duu dominira i pažnju zaokuplja onaj neobičniji instrument. Vjerojatnije je da ste didžeridu čuli u gradu kod nekog uličnog svirača nego na koncertu u klubu, ali zapravo niste ništa čuli što se stvarnih mogućnosti tog instrumenta tiče. Didžeridu je polivalentni, vrlo fleksibilni instrument koji tek u rukama znalca poput Lapainea postaje nevjerojatno vrijedan pa ispada da se njime može zamijeniti cijeli spektar instrumenata. Lapaine je svojim didžeriduom davao ritam i strukturu pjesmama, igrao ulogu basa i harmonizirao s gitarom. Sve to istovremeno! Kao akustični Chapman Stick. Ona neka monotonost koja se znade pojaviti kada se didžeridua dohvate manje inventivni izvođači u potpunosti je izostala, a voluminozni, vibrirajući zvuk tog instrumenta ispunio je cijeli KSET (i aktivirao rezonantnu lamperiju). Negativna strana te korpulentnosti zvuka jest da je ponekad i mrvicu previše prisutan pa gura gitaru u drugi plan. Unatoč povremenoj izgubljenosti u zvuku, gitara je svejedno odigrala svoju bitnu ulogu. Uravić sviranju pristupa studiozno, prati i nadopunjuje Lapainea, a svaki trzaj žice i svaki odsvirani ton mogu stajati za sebe, ali i ocrtavaju cjelinu i guraju glazbu prema naprijed. Podsjetio me Uravić svojom svirkom na stil Marca Ribota koji često izvlači slične zvukove iz instrumenta. Odličan nastup, četrdeset i nešto sitno minuta bez stanke. Isprika dečkima ako početak nastupa nije bila šala.

Vrijeme između nastupa Duur Druyda i Firea! kratio sam razmišljanjem o tome koliko je puta zapravo Mats Gustafsson već nastupao u Zagrebu. Nisam uspio pobrojati sve nastupe, previše ih je. Gustafsson nam se sa svojim raznim projektima prezentira vrlo čestu, a svakom se nastupu radujem kao da je prvi put. Ovaj su nam se put, nakon nešto više od godine dana i nastupa u kinu Grič, vratili Fire!. Promijenio se organizator (iako je Mate viđen u publici), promijenio se prostor, ali the song remains the same. Zapravo, bio je ovo bolji nastup u usporedbi s prethodnim. Kao da su Gustafsson (alt i bariton-saksofon, elektronički efekti i klavijature), Johan Berthling (bas-gitara) i Andreas Werlin (bubnjevi) bili nešto raspoloženiji i usviraniji. Tu ne treba zanemariti ni faktor KSET-a koji je kroz posljednjih desetak i više godina često bio domom ovakvih koncerata.  Gustafsson tu voli svirati i jasno je da ga za taj prostor vežu mnoga draga sjećanja. Kako je rekao, “It all started here years ago”. Inače, sam je nastup zapravo bio relativno sličan prošlogodišnjem pa stoji većina stvari koje sam tada bio napisao o koncertu. Ovakva fuzija free jazza i post-punka/rocka, nazovimo je avant-jazzom, jaše i dalje. Kao što sam napisao na početku, stječe se dojam svojevrsne reprize koncerta. Ali reprize s dovoljno varijacija i novih elemenata da bi ih poželjeli slušati svake godine. Što se samog zvuka tiče, čini mi se da je ritamska sekcija ovaj put bila još dominantnija, dok je Gustafsson nekako igrao sekundarnu ulogu svojim krikovima iz saksofona i efektima iz elektroničkih igračaka. Dio izvedenog materijala čuli smo prošle godine, a dio je potegnut s posljednjeg, odličnog albuma “(Without Noticing)”. U trenutcima kada bi glazba poprimala pretjerano ujednačenu formu, kada bi postajala pretjerano jednolična kroz one za Fire! tipične, ponavljajuće i vrlo rockerske ritmove, Gustafsson bi nekom džezerskom frazom ili nojzerskim uletom ponovno udahnuo života u kretanje skladbi. Ipak, sve je to nekako slabije i nedorečenije nego kad se jezgrenom dijelu Firea! pridruži i cijeli orkestar što onda rezultira jednim od najboljih albuma godine (Fire! Orchestra - “Exit!”). Nije da su slabi bez orkestra, ali ponekad nedostaje ta dodatna dimenzija. Možda ćemo jednog dana biti u prilici da poslušamo i tu kombinaciju uživo u Zagrebu. No teško se i nepravedno žaliti dok možemo slušati ovako dobre koncerte.

Zato nećemo zaključivati ovu priču. Fire! će nam se vratiti, u ovom ili onom obliku, nije upitno. Tako da im poručujem samo “doviđenja” i, da parafraziram Gustafssona, thank you, Mats & Fire!, and fuck you so much

Foto: matsgus.com