Puno konferencija, predavanja, okruglih stolova, ali ponajviše direktnih kontakata pomažu i jednoj i drugoj strani da dogovore eventualnu buduću suradnju, ali i da se zajednički pokušaju ustanoviti potencijalni problemi te pronaći model njihovih rješavanja. Praktično je nemoguće na ovakvom sajmu ne upoznati ljude iz cijele Europe, a fascinira što su menadžeri pojedinih izvođača spremni u par minuta napraviti kako bi prodali svoj 'proizvod'. Ništa od toga nije negativno, da se razumijemo, tek fascinantno.

Kako je veliki dio programa Fira Mediterrània de Manresa posvećen street artu, prije večernjih koncerata odlučili smo se na posjet nekoliko performansa koji su se odvijali na glavnom trgu Manrese. No, kiša je odlučila pokvariti doživljaj i odgodila taj program do danas, a mi smo se, umjesto gledanja Eventi Verticali, zanimljivog talijanskog dvojca, odlučili na posjet skromnoj, ali jako dobroj kafani/restoranu/kako-li-se-to-već-zove Vida e Mocca u Carrer D'Alfons XII.

Kiša zato nije mogla odgoditi kasnije koncerte jer su se odvijali na zatvorenom. Doduše, ne znam kako su prošli Txarango, vjerojatno najpopularniji bend koji je svirao na Fira Mediterrània de Manresa. Riječ je o bendu iz Barcelone koji je spojio cumbiu, salsu, reggae i dub, a koji je prije nekoliko dana u svojem rodnom gradu svirao pred 60 tisuća ljudi. Njihov koncert u Manresi je jedini bio rasprodan, ali kako mi njihova glazba nije baš najnapetija, izbor je, umjesto na njih, pao na portugalsku pjevačicu Dulce Pontes i baskijske Kepa Junkera.

Dulce Pontes bi se bez problema moglo nazvati divom portugalske glazbe, a na sceni je prisutna više od 20 godina. Naravno da je i njen izričaj inspiriran fadom, ali se Dulce Pontes ne može nazvati fado pjevačicom. Ima u njenoj glazbi puno utjecaja i glazbe iz drugih krajeva svijeta pa su se mogli prepoznati i neki orijentalni zvuci, a publike ja s oduševljenjem prihvatila i pjesmu-dvije na španjolskom. Pjevala je Dulce Pontes u sjajno uređenom i akustičnom Teatre Kursaal više od sat i pol, što je možda za ovakve festivale malo predugo, ali treba naglasiti kako su sva događanja na Fira Mediterrània de Manresa ponajprije namijenjena i domaćem stanovništvu koje ovakve zvijezde nemaju priliku vidjeti tijekom godine. Ipak, većina publike je ostala prikovana za svoja sjedala do kraja koncerta, a tome je svakako pridonio i sjajan prateći bend koji je pratio Dulce Pontes.

Nakon Portugala krenuli smo do Baskije. Prije nego su na pozornicu Taverne Damm izašli Kepa Junkera, tamo su nastupili Korrontzi, glazbeno-plesna skupina koja je, baš kao La Troba Kung-Fú večer prije, napravila pravi show. Energičnu, pomalo tribalnu glazbu, pomalo su iznenada pratili izlasci plesne skupine na pozornicu, a sve skupa je izazivalo ogromnu podršku iz publike u kojoj se, očigledno, nalazio i priličan broj Baska iz Manrese i okolnih mjesta, a koji su ovu večer doživjeli kao svoj nacionalni program.

Kepa Junkera je glazbenik iz Bilbaa za kojeg je malo reći da je velemajstor u sviranju harmonike, a koji je u svojoj dugotrajnoj karijeri, prvi album je objavio 1988. godine, surađivao s mnogim glazbenicima te objavio pregršt albuma koji su dobili i svjetsku slavu. Trenutno Kepa Junkera radi s mladim djevojačkim vokalno-udaraljkaškim kvartetom Amadeu Rosell i grupom Tururut Bonaigua. U svojem jednosatnom programu sva ta ekipa nas je 'prošetala' po baskijskoj glazbenoj ostavštini, a uz fascinantnog Junkeru, koji uistinu vlada scenom i svojim harmonikama, sjajan dojam su ostavile djevojke iz Amadeu Rosell koje sigurno nemaju više od 16-17 godina, a koje su tijekom cijelog koncerta fenomenalno pjevale, svirale, a na kraju čak i zaplesale jedan tradicijski baskijski ples. Tururut Bonaigua su ipak nešto skromniji, pogotovo glavni pjevač, ali svejedno nisu uspjeli narušiti odličan dojam kojeg su njihovi kolege muzičari ostavili u predstavljanju jako zanimljive baskijske tradicije.