Otac i sin Diabaté nesumnjivo su bili najveće zvijezde ovogodišnje Fira Mediterrània de Manresa, a svoj nastup su održali u šarmantnom Teatru Conservatori u centru Manrese. Za razliku od Teatre Kursaal gdje je svirala Dolce Pontes, Conservatori je staro zdanje na kojem se vidi zub vremena, ali koji svejedno ima odličnu akustiku i zadovoljava sve uvjete koje ovakav vrhunski koncert zahtjeva.

Nakon kratkog kašnjenja uvjetovanog oduženom tonskom probom i laganim ulaskom publike u Conservatori, na pozornicu je prvo izašao Sidiki te u solo komadu pokazao da s razlogom nastavlja tradiciju već 72. generacije kora glazbenika u obitelji Diabaté.

Publika je s oduševljenjem prihvatila Sidikijev nastup, ali prave ovacije su uslijedile kada je na pozornicu došao Toumani koji očigledno ima nekih zdravstvenih problema te je uz pomoć štapa teškim korakom došao na pozornicu. Ni koru Toumani ne drži između koljena nego na drvenoj podlozi, ali to ni najmanje ne umanjuje sve umijeće njegovog sviranja.

A ono je uistinu nevjerojatno. Nakon prvih par pjesama u kojima je Toumani ipak glavnu ulogu prepustio svojem sinu, ovaj sjajni virtuoz se potpuno razmahao te  pokazao svu snagu koju ima u svojim prstima. I na nevjerojatno dobrom albumu, kao i na ranijim Toumanijevim radovima, jasno je da se radi o potpunom genijalcu, ali kada se sve to čuje uživo, onda dobiva potpuno novu dimenziju. Pjesme su u pravilu počinjale i razvijale se u potpuno istom zvuku kao na albumu, a onda bi se u jednom trenutku njih dvojica počela međusobno igrati i stvarati potpuno nevjerojatne zvučne pejzaže. Kao što sam to i u recenziji albuma "Toumani i Sidiki" napisao, uvijek sam posebno bio osjetljiv na virtuoznost, ali ovdje je ona svedena na idealnu mjeru – ona je tu radi pjesme, radi priče koju želi ispričati, a ne radi nje same.

Ne znam koliko ljudi može Conservatori primiti, ali svi su bez daha slušali ono što dopire sa stagea na kojem su njih dvojica, obučeni u zlaćane tradicijske nošnje iz Malija, vodili dijalog svojim korama. Prvi dio koncerta sve je prošlo samo u glazbi, bez riječi, a onda je Toumani želio nešto reći, a publika je odabrala da priča na francuskom umjesto engleskog tako da sam ostao uskraćen za njegove poruke. No, iako bi bilo lijepo da sam ih čuo, one ipak nisu bile važne – sve ono što su otac i sin Diabaté glazbom rekli u ovih sat vremena ostat će zapamćeno dugo vremena, barem u mojem sjećanju. Iako je publika priredila ogroman standing ovation od kojih 10-ak minuta, Toumani i Sidiki se nisu vratili na bis. Očigledno je to bilo – to. Odsvirali su cijeli album + početna Sidikijeva solo pjesma + eventualno jedna koja se ne nalazi na albumu. Više od toga nije bilo potrebno iako bi se njihov nastup mogao slušati danima.

Iako je subota bila izuzetno bogata i drugim koncertima, što zbog činjenice da je povratak iz Manrese bio zakazan u nedjelju u rano ujutro, a što zbog toga što su ulice ovog grada u subotu bile prepune raznih događaja, jedini koncert/nastup koji smo pogledali bio je onaj Whirling Dervishes of Damascus i njihove prateće glazbene skupine Ensemble Al-Kindî. Ples derviša je uistinu fascinantan i preporučujem da ga pogledaju i oni koje uopće ne zanima tradicijska, a u ovom slučaju i vjerska glazba, a ovi Sirijci su nevjerojatni. Bend na religijskim napjevima i s minimalnom glazbenom pratnjom stvara mantru na kojoj se dva derviša povremeno počnu vrtjeti i s prepoznatljivim bijelim haljinama stvaraju fascinantnu sliku koju je teško riječima opisati. U sjajnoj dvorani Kursaal sav njihov nastup je, zbog glazbene i svjetlosne produkcije, bio još izraženiji pa je dojam bio još naglašeniji.

Kada sam već spomenuo ludi subotnji dan u Manresi, on je pokazao svu vrijednost Fire Mediterrània. Od jutra do mraka na svakom kutu ovog grada su se odvijali različiti performansi, a veliki broj njih je bio za djecu od kojih se tražila interakcija pa je cijeli grad pretvoren u jednu veliku pozornicu. U kombinaciji sa subotnjim sajmom sve je bilo potpuno suludo, osim, naravno, u vrijeme sieste kada na ulicama praktično nije bilo nikoga, a naivni turisti su bezuspješno tražili nešto za pojesti. No, u kasnim popodnevnim/ranim večernjim satima opet su se svi vratili na ulice i uživali u svemu što su im nudili lokalni, ali i međunarodni umjetnici. Za svakoga se tu našlo ponešto, a nas je najviše fasciniralo 'natjecanje' lokalnih družina u sastavljanju 'ljudske piramide'. Kada se na par metara ispred vas pet osoba penju jedni drugima na ramena, to uistinu zaustavlja dah. No, sve je prošlo bez ikakvih problema ili padova i u sjajnoj atmosferi. Baš kao i cijela Fira Mediterrània de Manresa.