Takva su mi se pitanja motala po glavi tjedan dana prije koncerta talijanskih bendova Mombu i OvO te benda FiNSKA from Kroejša u Medici. Situacija oko njihova dolaska mi i dalje nije skroz jasna (besplatno? zašto besplatno? nadam se da su barem ljudi bili fer i ostavljali priloge), a nisam niti siguran da su ti organizacijski detalji previše bitni. Samo ću poželjeti dugi život ekipi iz Živ žar žura (tko god to bio) i da bude još ovakvih koncerata. Jer bilo je sjajno.

Tri smo benda imali prilike vidjeti te proljetno tople srijede u Zagrebu. Kao prvi su nam se predstavili dečki iz benda FiNSKA. Ovi Bjelovarčani, Davor Stojan na bubnjevima, Miran Kapelac na bas-gitari, Bojan Gatalica na gitari i Viktor Ključarić na saksofonu, sviraju instrumentalni rock/metal koji me zapravo najviše podsjeća na američki avant-metal bend Yakuzu. Dakle progresivno-tehnički instrumentali nadopunjeni saksofonom. Nastup je odrađen prilično dobro, dečki su uvjerljivi na pozornici i ne osjeća se da je riječ o bendu koji je relativno nov. Prvi im je album izašao ovih dana (uskoro recenzija), ali nastupaju već duže vrijeme pa usviranost nije bila upitna. Ono što im zato pomalo zamjeram jest određeno igranje na sigurno i manjak eksperimentalnosti u trenutcima kada bi im ta eksperimentalnost dobro došla. Činilo mi se kao da slušam tehnički metal bend kojemu je saksofon pridruženi član, uveden zbog “efekta”. Kao da su Animals As Leaders ili Dysrhythmija posegnuli za saksofonom bez da pjesme prilagode i podrede tom za metal netipičnom instrumentu. Da to dečki ipak mogu drukčije i bolje izvesti dokazuju skladbe i segmenti u kojima saksofon preuzima središnju ulogu u bendovu zvuku i postaje nužan i bitan dio njihove glazbe. Kada postignu tu razinu koherencije i kohezivnosti i kada se ostali instrumenti prožmu sa saksofonom umjesto da prate paralelne puteve, tada FiNSKA definitivno zvuči kao vrhunski i vrlo uvjerljiv bend. Šteta što se to ne događa češće. U svakom slučaju, palac gore za trud i pristup. Jedinstveni su na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Pomalo me začudilo da Mombu nastupaju kao drugi, prije kolega iz Ova, budući da sam ih doživio kao “zvijezde” večeri i headlinere. Pokazalo se da su upravo to i bili u svakom mogućem smislu. Ukratko rečeno: Mombu su rasturili. U sat vremena divljačkog jazzcorea s jakim afričkim utjecajima uspjeli su oduševiti čak i one koji su došli samo jer je, eto, bilo besplatno. Mombu možda nisu sofisticirani poput njihove svojevrsne preteče Zua, ali su utoliko brutalniji i siroviji. Ponekad je teško otresti se osjećaja da je njihova glazba ogoljena do temeljnih ritmova. Ritmova koji se provlače kroz povijest i kroz glazbu različitih kultura. Od američkih Indijanaca i afričkih plemena pa do punka i elektroničke glazbe javljaju se slični ritmovi i njihove varijacije kojima ljudi, iz tko zna kakvih antropoloških razloga, ne mogu odoljeti. Dovoljno je bilo promatrati publiku u zanosu dok je Antonio Zitarelli poput poglavice izvodio svoje solaže na bubnjevima. Taj iskonski ritam i dalje ostaje glavni pokretač svega čak i kada se Zitarelliju priključi Luca Mai na svom impozantnom bariton-saksofonu, kada Mombu prijeđu u free jazz ludilo. Uz tu spomenutu podsvjesnu veza punka, world-glazbe i jazza, drugi element koji Mombu čini iznimno uspješnim bendom jest njihov odnos prema plemenskoj, afričkoj glazbi koja im služi kao inspiracija. Kao što sam napisao u recenziji njihova aktualnog albuma "Niger", oni tu glazbu iznimno poštuju pa zaziru od dubokih zahvata nad njenim korijenima čime ostaje sačuvan njen temeljni smisao. Mombu ne banaliziraju i sakate, nego samo minimalno prilagođavaju taj izričaj kako bi odgovarao kombinaciji saksofona i bubnjeva. A kad Luca Mai zasvira na mbiri umjesto na saksofonu, dojam autohtonosti je potpun. Izniman bend, izniman koncert. Bolji od prvog održanog u KSET-u prije tri godine.

Bilo je teško očekivati da će OvO uspjeti nadmašiti ekstazu koju je kod publike izazvao Mombu prije njih. To se na kraju ni nije dogodilo što nije pretjerano čudno s obzirom na to kakvu glazbu sviraju. Jedina poveznica između Mombua i Ova jest format dua i natruhe onog iskonskog ritma o kojem sam trubio ranije. Stefania Pedretti na gitari i vokalima te Bruno Dorella na bubnjevima sviraju nešto što bi se ugrubo moglo staviti pod kapu eksperimentalnog noisea iako je i to prilično neprecizno s obzirom na broj stilova koji promjene iz pjesme u pjesmu. Da ste čuli samo početak koncerta rekli bi da sviraju dark wave, u sredini mi se učinilo da slušam Melt-Bananu, a pri kraju koncerta zvučali su kao čisti sludge. Hermetičnija i hladnija glazba (nije baš party music) ovog dvojca prouzročila je očekivano pražnjenje Medike (ostala je čru ekipa, volim vjerovati) i nešto slabije reakcije publike. Neovisno o tome, održali su odličan koncert. Posebno je fascinantno bilo slušati i pratiti Stefaniju Pedretti koja svojom gitarom i svojim glasom proizvodi svakakve zvukove. Žena zna pjevati, žena zna growleati, žena zna siktati. Jako dobro.

Umjesto zaključka, reći ću samo da na valu odličnih besplatnih gostovanju u Zagrebu, željno iščekujem sljedeće takvo. Sad ste me navikli na to, gotovo je. Nemojte me iznevjeriti…

P.S. Hvala Živ žar žuru još jednom. Zakon ste.

Foto: Dražen Smaranduj