Ne morate se bojati povjerovati savjetima kroz koje će vam brightonski bend Fear Of Men – koji je u nedjelju, 12. listopada, u Močvari odsvirao jedan od najljupkijih i općenito najboljih koncerata tekuće zagrebačke godine – biti predstavljen kao vrlo uzbudljiv dodatak aktualnoj indie-pop sceni od strane vaših mlađih prijatelja, hipstera i smucala koja slušaju bendove koji zapravo još i ne postoje. Fear Of Men svakako postoje, u krvi i mesu i razlivenoj atmosferi i zvonkim gitarama, što svojim očima i ušima može posvjedočiti barem stotinjak nazočnih na sjajnom koncertu, čiji je topao prijem pokazao i kako će većina gostiju popratiti i moje osobno oduševljenje pjesmama koje osvježavaju klasične tekovine nezavisnih osamdesetih. Baš poput kolega iz, recimo, Real Estate ili DIIV, i Fear Of Men se vrlo oprezno drže podalje od nepromišljenog presinga otkrivanja tople vode, radije ostajući bliže nešto hladnijim, pročišćenijim strujama gitarskog zvuka u koji su se zaljubili proučavajući žarišta snovitog jingle-jangle guitar-popa izniklog iz post-punka. Od The Smiths, na čiju estetiku podsjećaju i vizualno, omotima koji suptilno korespondiraju s katkad i blaziranim pjesmama i poetskim tekstovima, pa sve do ranog, mahovinom optočenog R.E.M., a sve naokolo oceanom da se posjete i leteće redovnice Novog Zelanda. Ovaj bend poznaje i voli obaveznu lektiru.

Ali još vas manje mora biti strah ovakvoga veteranskog biflanja fosiliziranoga kanona, koliko god zapovijedi uklesane u kamen s pravom zahtijevale da ih se riječju i djelom poštuje i dan danas i za vijeke vjekova. Ovdje se prvenstveno radi o mogućnosti radosnoga ponovnog prepoznavanja nekoć davno doživljenih osjećaja otvaranja muzike u sebi, a i sebe u muzici, upravo u pjesmama Jessice Weiss, glavne autorice i frontvumenice benda, s ništa manje potencijala za identificiranje. Nije riječ o kopiranju ili nasljeđivanju koliko o dijeljenju istih ili sličnih izvora, pa će prekapanje starudije po mentalnim spomenarima sam bend ozvučiti potpuno friškim i instinktivnim pristupom, koji jasno naznačuje da su Fear Of Men bend ovog trenutka, ali i budućnosti. Koliko će ta budućnost obuhvatiti vremena i albuma – iza njih su zasad samo kolekcija ranih singlova 'Early Fragments' i vrlo inspirativan ovogodišnji album 'Loom' – ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali nešto u stilu postupnog, ali brzo izvedenog istupa na scenu govori mi da ćemo dobiti još jednu potvrdu teze o većoj važnosti kvalitete nego eventualne kvantitete. Što je, uostalom, i jedan od imperativa art-school miljea u kakvom su formirani, kako sviješću da se važan može biti samo ako se pjeva o onome što je važno tebi, tako i spremnošću da idilu dream-pop melodija povremeno zamrače naglim pripuštanjem shoegazične magle. Ni u životu nikad nije samo jedno ili drugo.

Iako načelno svakom organizatoru želim što više prodanih ulaznica, a legendi Bojanu s kojim idem waaaay back i koji stoji iza ovoga koncerta pogotovo, na određeni mi je način čak i drago što sam Fear Of Men prvi (nadam se ne i jedini) put uživo slušao baš u ovakvim okolnostima, u kakvima mi je bilo potrebno tek malo naštimavanja u mislima da bih se katapultirao u kakvu sitnu studentsku kantinu britanske provincije prije tri desetljeća. Već sam spominjao kako Fear Of Men uvelike baštine dobar dio tog proto-Britpop (bez megalomanskih eskapada) nasljeđa, a i osjećaju posebnosti suočavanja s mladim bendom koji je spreman učiniti i taj mitski iskorak dalje bolje odgovara intimnija atmosfera; također, u njoj tako svakako ima i više prostora za lelujanje elegantnih gitarskih dionica Daniela Falveyja. Međutim, Fear Of Men se uživo ne hvataju u tvrdoglavu zamku transformacije snenog i milujućeg u dosadno i anemično, nego predvođeni dvama odrješitim gitarama praćenima postojanom ritam-sekcijom (basistica Becky Wilkie pjeva i bekvokale, bubnjar Michael Miles) pjesme pridržavaju i rokerskijim natruhama, kao da je Dolores O'Riordan i na kasnijim, uvjetno rečeno žešćim, albumima The Cranberries nastavila pisati jednako lijepe pjesme kao na debiju i na "No Need To Argue". To nije čvrstoća u smislu glasnoće nego stisnutosti u kompaktniji zvuk koji uživo lakše emitira sve osjećajne i strukturne nijanse pjesama.

Igrom slučaja ili ne, jedine sitnije i zapravo dubinski nebitne prigovore bendu upućujem samo prilikom pjesama odsviranih bez Jessicine gitare, pomalo nategnutoj obradi 'Pink Frost' legendarnih The Chills (kojima je hommage odan i naslovom "Doldrums") – koju je u mračnijem kroju ala The Banshees bilo teško prepoznati do teksta refrena – te završnoj "Your Side", uz čiju je bas dionicu moguće pjevati barem 4-5 različitih pjesama Interpola (koji se pojavljuju već u drugom izvještaju zaredom, a svejedno mi ne pada na pamet još jednom pustiti "El Pintor"). Razumijem potrebu za razbijanjem ritma i širenjem izražajnog dijapazona, ali bend je jednostavno ljepši i uvjerljiviji u popu "Green Sea" ili "Born", a i znatno zanimljiviji ispad iz matice izveden je samostalnom Jessicinom "Atla" na bisu, u maniri Jenn S Ghetto. Super tempiranih pedesetak minuta, međutim, tijekom samog odvijanja jasnoćom i čistoćom bendove vizije naprosto nije ostavljalo vremena i prostora za ovakvo cjepkanje pojedinih dojmova. Baš poput prednje bendove trojke, koja se gotovo za cijele svirke vrlo ritmično njihala, kao da se ljulja na mekanim valićima, na koncertu sam zapravo uronio u svojevrsnu golemost mora, nesalomljivo jedinstvo u kojem svejedno uvijek ima mjesta za nove. Jessica bi svejedno upozorila da ne otplivamo predaleko. Set lista: Alta – Waterfall – Green Sea – Mosaic – Doldrums – Born – Luna – Seer – Pink Frost – Ritual Confession – Tephra – Descent – Inside – BIS: Atla – Your Side