Rebel Star su svakako, i ne samo to, jedan od najboljih bendova koji pjevaju na jezicima za čije razumijevanje nikome u Hrvatskoj ne treba eventualni titl na pjevačevoj majici, pa je prava šteta što ni njihov drugi zagrebački koncert, održan sinoć u polukružnoj &TD-ovoj dvorani, nije ispao pravi spektakl. Naime, prije gotovo pa u dan točno tri godine puna postava benda bila se često gubila u dugačkim pauzama između pjesama, ne uspijevajući uhvatiti i onda pokrenuti zamah koji koncert učini većim od pukog zbira uvjerljivosti pojedinih pjesama, redom pravih krasotica. Sinoć je isti prostor doživio znatno tečniji i ujednačeniji nastup, ali odsviran tek dvama parovima ruku, onima Milana Glavaškog na gitarama i njegova mađarskog drugara Atile Priklera na bubnjevima. Koliko god se Glavaški u plemenitom nastojanju punjenja ukupne zvučne slike stopalima razbacao po pedalama kao da igra Twister, svejedno je između žica i koža bilo mnogo propuha. Rebel Star nisu srodnici The Black Keysa ili The White Stripesa, njihova muzika ne napaja se energičnim znojenjem i udarničkim inzistiranjem, i za njezinu čeznutljivu, slikovitu bittersweet melankoliju nužna je odmjerena raskoš, u kakvoj su snimljene obje bendove ploče.

Međutim, Glavaški u rukavu uvijek čuva dva nepobjediva džokera. Jedan je autorska elegancija koja lakoćom rezultira gomilom power-pop klasika s okusom americane – američki West Coast dosurfao na škotske obale – a drugi šarm prijaznog šoumena koji svaki susret svojih pjesama i publike koja ih voli (možda pedesetak nazočnih) moderira neskrivenim užitkom. Publike koja Rebel Star voli u postotku prisutnih bilo je mnogo, barem sudeći po brojnim uočenim glavama čije su zatvorene oči pratile pjevanje stihova svih pjesama, osim tri nove ('Dah' i dvije nenajavljene naslovima) i bonusa fizičkog izdanja albuma 'So', za koju nisam ni znao da postoji. Polako se umaram i ispadam iz igre, ali o tome ću se žaliti neki drugi put, jer me upravo još jednom razvaljuje onaj stih iz 'Amerike': Kakva je ovo prevara, kako je ona predivna. Bila je to prva pjesma koju sam čuo u cijelosti, jer sam na koncert zakasnio i stigao tek pred kraj 'Grada'. Jebiga, imam opravdanje. Srećom, raspoloženi Glavaški nije pokazivao ikakve znakove umora ili suzdržavanja, pa sam propuštenih dvadesetak minuta itekako nadoknadio masivnim ostatkom do čijeg su se kraja Rebel Star prošetali kroz gotovo sve dosad objavljene pjesme te spomenute nove stvari koje na prvo slušanje jamče nastavak diskografske karijere benda u jednako čarobnom tonu.

Glupo je kad bilo kakvu kreaciju ili prezentaciju limiti označe više nego želje, pogotovo ako bi priželjkivano ispunjenje svih postojećih potencijala prsnulo poput vatrometa. Sinoćnji se koncert Rebel Stara u tome smislu uglavio negdje na polovici razmaka – doista razumijem, pa čak donekle i prihvaćam, logističke poteškoće putovanja petočlanog benda preko dvije granice samo zbog jedne svirke, a čini se i kao da je ostatak ljudstva koji se muvao pod imenom benda ipak prvenstveno tek studijska ispomoć nadarenome majstoru. S druge strane, svaki osjećaj koji je ikad potaknuo bilo koju pjesmu ovoga fantastičnog pop benda sinoć je &TD posjetio u svojoj punini, pa zapravo jest bespredmetno žaliti se kako su, recimo, 'Bojama' nedostajali prateći vokali na stejdžu. Oni važniji, prateći vokali ispred stejdža, funkcionirali su besprijekorno. Moose Botić i ja poslije svirke jesmo međusobno gunđali kako već doista jest stiglo vrijeme za potpuno sjajan zagrebački koncert Rebel Stara, ali za vrijeme izvođenja 'Zagreba' ili 'Mora' takve mi misli nisu bile ni u primozgu. To se ipak računa malo više. Set lista: Vozači – Leto – Jabuka – Reka – Grad – Amerika – Kalifonija – Industrija – Boje – Dah – San – Noći – nova pjesma – Zagreb – Vetar – Put – bonus pjesma sa So – Rebel Star – 1. BIS: Ventilator – More – Staklo – 2. BIS: nova pjesma – Boje

Spomenuo sam poviše kako sam na koncert bio zakasnio, što bi me inače iznerviralo do iznemoglosti – posebno kad sam skužio da su svirku otvorili 'Vozačima', mojim osobnim favoritom – da rečeno vrijeme nisam proveo na, pokazalo se poslije, još boljem i ljepšem koncertiću. U &TDovu susjedstvu, kuglani Dragaš na početku Kranjčevićeve ulice, iste se večeri održala underground redaljka, koja nam je predstavila, po svemu sudeći, novi sjajan bend. Uz dva već etablirana imena – Tanker (po svemu što sam čuo mislim da sam ispravno zaključio kako to nije muzika za mene, pa mi nije frka što im kvadratić u rubrici poslušanih bendova i dalje stoji neprekrižen) i Kiper (gledao ih već mnoštvo puta, gledat ću ih još mnoštvo puta) – lajnap su popunili i svirku dvadesetominutnim prženjem pet pjesama otvorili Go No Go, bend mlad stažem a ohoho star iskustvom.

Ako ste se i ne samo posljednjih godina smucali zagrebačkim klubovima lica u bendu će vam biti poznata; vokal je pjevač Ruiza, na drugoj gitari prika Zdravko iz Kipera, na basu cura za koju mislim (nisam stoposto) da sam je nekad davno vidio u Mutual Of Omaha, a jedino bi vam bubnjar mogao donekle izmicati, jer se, barem koliko je meni poznato, još jedan prika Goran Andrijanić rasturanja bubnjeva nije latio još od raspada Brassneck. Spojite zvukove bendova muške trojke i dobivenu smjesu zasladite novostečenom melodičnom mudrošću zaslužnih underground boraca i dobili ste, odnosno dobio sam, najbolji zagrebački bend koji sam čuo zadnjih štajaznam koliko godina. Da Hüskeri nisu stali samo na 'Eight Miles High', nego da su poslije snimili i cijeli album sixties pop-rock klasike, imali bismo nešto približno zvuku Go No Go, koji je dodatno gonjen i seksi ritmovima ala QOTSA te onoliko arhetipskim solažama da ih možeš pjevušiti već nakon prvih nekoliko tonova iako ih čuješ prvi put. Bomba od benda. Neka bombardiranje sljedeći put bude popraćeno i zvučnijom sirenom za uzbunu, jer jednostavno nije pošteno prema vama samima budete li ih propuštali. Onda ću svojem zanosu potpuno pustiti na volju.

Foto: Dražen Smaranduj (foto pot galerija)