Koncert uncle-punk iskusnjara Esc Life održan sinoć (srijeda, 25. studenog) u Vintage Industrial Baru – organiziran kao suradnja Dostave zvuka i Good Vibrationsa, redovitih programa kluba namijenjenih promociji nezavisne muzike – trebao je biti svojevrsna kruna turneje koja je bend sredinom jedanaestog mjeseca provela kroz Austriju, Češku, Njemačku i Sloveniju. Ujedno, s obzirom na to da se godišnje svođenje računa neumitno približava, trebao je biti i određeni vrhunac godine u kojoj su ovi novi miljenici poklonika energične melankolije napokon objavili album, odlični 'Access All Areas', te nizom eksplozivnih koncerata potvrdili kako nikada nisi prestar za tinejdžerski rokenrol. Sa strane kvalitete izvedenog, koncert je sve to svakako i bio, jer se banda ionako prekaljenih macana izgleda na turneji dodatno napela i učvrstila, a fenomenalno i skladno lupanje zamjenskog bubnjara Andre (iz niza žestokih bendova za frajere, među kojima treba istaknuti Muscle Tribe Of Danger And Excellence) – originalni bubnjar Sanjin je izostao zbog, ako su mi informacije točne, poslovnih obaveza u inozemstvu, zbog čega je turneja i nazvana Dude, Where's Your Drummer? – nikome nije moglo odati da su s njim uvježbavani tek posljednjih mjesec-dva dana.

Ono što se s procijenjenom proslavom nije složilo bio je relativno slab posjet, koji se u najboljim trenucima dobacio jedva do stotinjak ljudi. Ni najmanje mi to nije utjecalo na dojam same svirke, jer muzika Esc Life i jest namijenjena šačicama čudaka – koliko god mi proklamirali njezinu emotivnost, melodičnost, čistoću i ljepotu, činjenice o svrstavanju u začahureni geto su činjenice. Ali me je ponovno spustilo iz onog oblaka nade na kojemu povremeno poletim, a to je da ono što nazivamo undergroundom, pogotovo oni njegovi bendovi koji su u njemu statusom, a ne izborom sredstava i ciljeva, ima šanse zainteresirati ikakvu širu javnost. Očito je da nema, kad sinoć u publici nisam primijetio niti pojedine uobičajene sumnjivce iz prvih redova, što je sasvim shvatljivo jer su Esc Life imali prilike gledati već mali milijun puta. I to u prostorima koji im više odgovaraju, jer koliko god Vintage bio super prostor sa zaista prekrasnom širokom pozornicom, zapremina kluba ipak je namijenjena bendovima viših tržišnih razreda. Nakon proljetne promocije albuma u Tvornici, za koju mi se činilo da je bila popraćena i izvan uskog kruga specijaliziranih hobističkih kanala, pomislio sam kako nije nerealno dočekivati dan u kojem će Esc Life doseći status barem jednih My Buddy Moose, benda slične scenske pozadine, koji je prije dvije i pol godine na onome nestvarnom koncertu bio rasprodao taj golemi Vintage. I koji svejedno nakon toga u Zagrebu nijednom nije privukao više od sto ljudi pa je jasno kako bljesak i može biti tek kratkotrajan.

Dopustio sam si ovakvo i ovoliko zdvajanje prvenstveno zato što sam sinoć ostao potpuno otpuhan vjerojatno ponajboljom svirkom Esc Life koju sam dosad doživio, a žaljenje što joj nije prisustvovalo više ljudi puklo me tek kad sam stigao doma i počeo se spuštati u dnevnu, odnosno noćnu, životnu redovitost. Drugi je razlog taj što se koncert zapravo ni po čemu suštinski važnom nije razlikovao od onoga na što nas je bend već navikao, jedino što možda ni sam nisam skužio koliko mi je nedostajao još jedan živi susret s njihovim poletnim pjesmama karijesno slatkih gitara i refrena za singalonganje. Uz klasičan izostanak 'Hero Of The Decade', album 'Access All Areas' je odsviran u cijelosti, a od otkrića izdvajam Vranin lucidni zaključak o inače najboljoj solaži albuma, onoj iz 'Bad Influence', koji ju je nazvao mandolinskom. To je taj sitni vez! Ostatak umalo pa jednosatnog seta popunile su sjajne obrade koje bolje od svih usporedbi ocrtavaju prostor kojim se bend kreće, česte 'The Holiday Song' Pixiesa i 'Girl Who Lives On Heaven Hill' Hüskera, rjeđa 'We Are 138' Misfitsa (dosad sam je čuo samo jednom) te meni potpuno iznenađenje, 'It's Not Like' od scenskih kolega Benchwarmersa, za koje je, šmrc!, izgleda istina da nisu više ili barem nisu previše. Nova pjesma 'Song Of The Week' pokazala je kako goriva u bendovom spremniku ni najmanje ne nedostaje, iako ćemo novi album vjerojatno morati čekati barem onoliko koliko smo čekali prvi. Isplatilo se prvi put, nema sumnje da će i drugi. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – Band Aid – The Holiday Song – It's Not Like – Bad Influence – What We Want Is Useless – She Won't Dance – Song Of The Week – Access All Areas – Full Circle – Girl Who Lives On Heaven Hill – We Are 138 – BIS: Let It Bleed

S obzirom na to da ni nominalne zvijezde večeri skupnog programa prostor nisu nakrcale masama ljudi, logično je kako su popratni izvođači svoje setove izvodili tek rijetkim fanaticima, među koje u slučaju Marka Mrakovčića ovaj put nisam spadao. Njegov zadatak privođenja kraju programa koji se ionako oduljio do mjere da je postao bliži mojim jutarnjim obavezama negoli svojem početku odlučio sam preskočiti u korist što bržeg povratka krevetu i NBA ligi. Prije Esc Life svirali su stilom im srodni Austrijanci Remedy, s kojima su se domaćini skompali tumarajući svojim kombijem središnjom Europom. Sasvim mi je jasno zašto su im se svidjeli toliko da mi je pouzdani Naranča toplo savjetovao da ih nipošto ne propuštam, jer kad u zemlji koju s pravom ne smatramo rasadnikom slatkog rock'n'rolla naiđeš na momčiće koji napamet poznaju albume Dinosaur Jr, Fugazi i Pixies, prihvatiš ih kao braću čije radove ocjenjuješ ljudskom bliskošću. Ali koliko god Remedy bili izvrsni u rekreiranju zvuka melodičnije strane američkog '90s undergrounda, njihova vještina stvaranja moćnoga uvodnog rifa uglavnom se raspline kod pravog mesa pjesama, melodija i refrena, što je nedostatak kojemu nimalo ne pomaže sklonost da svaku pjesmu produlje za koju minutu-dvije atmosferičnog krešenda. Ipak, žao mi je što sam se povukao sa zadnje trećine njihova nastupa jer sam tako promašio Narino pridruživanje u izvedbi power-pop klasika 'Surrender' legendarnih Cheap Trick.

Ako ne najbolji, a onda svakako najzanimljiviji i – ajmo se ipak pravit da su sve ovo velike i bitne stvari! – povijesno najvažniji nastup večeri odsvirale su svojom koncertnom premijerom njezine otvaračice (The) Better Girls. Riječ je, kako sam jučer opširnije pisao, o alter-egu omiljenih mi (The) Lesser Men, imenu namijenjenom sviranju obrada pjesama ženskih izvođačica, koje su ionako znali izvesti i pod svojim temeljnim imenom. Ključna razlika bila je u tome što je ovo bio prvi gig benda najavljenog kao (The) Better Girls, koji je, logično, svirački i izvođački izbjegao dobar dio ponekih porođajnih muka svojega starijeg brata. Za uvod s razglasa puštena skrivena verzija pjesme 'U mraku' Oružjem protivu otmičara, s bendova eponimnog EP-ja, svojim je zamjenjivanjem uobičajenog uvoda 'Women Of The World' Jima O'Rourkea odmah razjasnila kako u setu ne treba očekivati ikakve pjesme Lessera, da se njihovi brojni raspomamljeni fanovi – odnosno, ja i Ludi Žule – ne bi preglasno bunili. EP su izveli po redu od prve do zadnje pjesme, što znači da su bili apsolutno prekrasni u željenoj 'You Make Me Want To Wear Dresses' Lise Germano, a za iznenađenje su se pobrinuli odmah na početku, priključivanjem FNC Žaca na gitari u 'Beestung' Kristin Hersh. Nije se, doduše, baš čulo zašto je legenda konkretno tu, ali se vidjelo da punk nikada ne omane. Repertoarni kuriozitet ostavljen je za kraj, obrada The B-52's i njihove 'Give Me Back My Man', koju su prearanžirali u jedan od onih neboderskih tripova Leeja Ranalda iz prve polovice devedesetih. Prvo pa žensko! Set lista: Beestung – Blue Flower – Man-Size – You Make Me Want To Wear Dresses – U mraku – Give Me Back My Man