Ni najmanje ne sumnjam da dobar dio vas koji ima volje, a nadam se i kakvog-takvog uspjeha, probijati se kroz ove moje izvještajne labirinte podjednako toliko dobar dio mojih procjena, izreka i stavova smatra zabavnom arbitrarnom periferijom naramku donekle objektivnih informacija, kakve mi se katkad omaknu. S nečim se od toga složite, s drugim ne, ali vjerujem da većinu doživite baš kao nečiju, u ovom slučaju moju, osobnu procjenu. Prava je istina nešto drugačija; procjene, naravno, jesu moje i samo moje i ne volim ih ni s kim dijeliti, ali vrlo su često temeljene na vrlo jasnim i čvrstim zakonima, zdravorazumskim i još više zdravosrčanim, s kojima se možete ne slagati, ali onda rokenrol nipošto nije za vas. Pravi je primjer za upravo napisano tekst kojim sam nekidan Blood Red Shoes zapravo otpisao kao solidan, ali potpuno nebitan bend, priznanjem kako nikakve šanse za popravni nisu imali čim iz uvodnog instrumentala nisu bez pauze krenuli u sljedeću pjesmu, nego su ih razdvojili predugim sekundama pauze i promjenom gitare. A to se ne radi, jer da citiram autoritetni izvor, odnosno samog sebe: Jebiga, jedno od velikih nepisanih pravila rokenrola glasi da se iz startnog instrumentala odmah rađa druga pjesma. To ili znaš ili ne znaš, pa ili jesi ili nisi. Ha, ha, lud li je ovaj Gogo? Ne, to je jednostavno tako – mislim, jesam ja lud, ali nije u tome stvar – samo što osjećaj za ispravnost u varljivim muzičkim vodama nažalost nema svatko.

I, vidi vraga, potvrdu validnosti barem ovoga gornjeg članka iz Goginog zakonika rokenrola preksinoć sam dobio na koncertu benda čovjeka koji me je i osobno jednom u komentarima na staroj pot listi pokušao ispraviti kod tvrdnje da svi normalni znaju da sreća leži u melodijama bližima indieju negoli ćudljivom postpunku. Nakon dvije skupne redaljke na kojima su sudjelovali, novi junaci nove scene za stare momke ESC Life u petak su u sklopu još jednog Žura u Spunku (veliki, koji se neko vrijeme zvao Prostor do) odsvirali svoj prvi samostalni i treći sjajan koncert, otvorivši ga najavnim instrumentalom obrade "Ostani uz mene", prekrojene u spoj surfa i '90s east coast indie-rock soliranja, iz čijih se završnih tonova kroz nekoliko trenutaka blage kakofonije rodila bendova vlastita "Absentee", bez ikakve pauze. ESC Life, očito je, znaju, pa shodno gornjoj logici i jesu, a ono što jesu je jedan od najboljih novih bendova u Hrvatskoj, bez potrebe užega stilskog određivanja revitalizacijom najslađega od žestokoga gitarskog popa iz godina kako mladosti članova benda, tako i moje vlastite. Classic-rock moje generacije na ovome koncertu nije samo zvukom opravdao takvo imenovanje, kako bendovim vlastitim pjesmama tako i prekrasno odabranim nizom obrada, nego je tako i izgledao, jer u Spunku na stejdžu zaista nikad prije nisam vidio više opreme. ESC Life su taj zid pojačala – naravno, govoreći razmjerno – koristili u slavu gitara koje su svakoj od pjesama uz vokalnu osiguravale i barem još jednu dodatnu jednako zaraznu melodiju (a tezu da legenda Naranča stilom ovog benda zaobilaznim putem potvrđuje ono što mi je gore prigovorio o indieju i postpunku ostavit ću za drugi put).

Bendov autorski repertoar raste polako, pa je pjesmama koje smo dosad već imali prilike čuti – od kojih su dvije, 'Bad Influence' i punkyčna 'Full Circle' objavljene na netom na download puštenom demo singlu "Live At Button Factory", a s kojim se pot listin redoviti prokazivač cro-bulšita Ante neće obračunati jer u ESC Life svira većinu tih divnih solaža, drugi dio ostavljajući sve mi dražoj legendi Elvisu; skroz prijazan tip, a nekad mi je djelovao namrgođeno – tako bilo pridodana još samo jedna nova, "What We Want Is Useless", čiji izravan naslov objašnjava najava kako je riječ o manifestu benda. No, barem u počecima o bendu više od bilo kakvih manifesta govore obrade kojih se prihvati, i kao kanala prezentiranja sviračke vještine i kao dokaza slušateljskih preferencija. Čime dolazimo i do još jednog članka iz zakonika, onoga o tome kako lijepu muziku može stvarati i svirati samo netko tko sluša lijepu muziku, a obrade Đavola i Hüsker Dü od samih su početaka jasno ocrtavale bendov besprijekoran ukus. Posebno iznenađenje za stotinjak okupljenih – među kojima je uočen čak i Sale Dragaš, kojemu možemo oprostiti pretpostavljeni raniji odlazak na paralelni koncert Psihomoda, pogotovo ako se potaknut odličnim nastupom ESC Life potrudi malo ozbiljnije popratiti bujanje u podzemlju (ali opet, Sale na Žuru?! Gotovo je.) – bile su finalne dvije obrade, Sanjinovim rafalima ispaljena "Tommy Gun" te našemu današnjem birthday boyu Draženu i Bebici Smaranduj posvećena "Don't Cry No Tears", koju su svirali još raštimanije, još neodoljivije, još starački životnije od Crazy Horse. Od ovakvog života, koliko god polupenzionerski bio, nema smisla bježati. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – Bad Influence – Don't Want To Know If You're Lonely – Full Circle – She Won't Dance – Let It Bleed – What We Want Is Useless – Tommy Gun – Don't Cry No Tears