Što sve pojedini skup bendova, njihovih stilova i pristupa čini žanrovskom ili podžanrovskom scenom, te koliko uopće tih donekle usporedivih bendova treba biti da bi se niz određenih slučajnosti proglasio scenom, možemo raspravljati odsad pa do u nedogled, ali neupitno je da je svaka od njih čvršća i logičnija kao stjecište i raskršće pojedinačnih interesa negoli kao polazišna projekcija u čije bi se okvire netko eventualno poželio nagurati jednom kada se ona legitimira. Ona se, da pojednostavim komplicirajući, formira iznutra, i to bez pretjerane svijesti o paralelnom radu svih njezinih suučesnika, ali doživljava i potvrdi izvana, nemogućnošću izbjegavanja uočavanja zajedničkog nazivnika određene skupine bendova, koji se onda lako preuzima i kao okidač konkretne suradnje ili samog priznavanja duhovne srodnosti. Prošloga petka, 14. ožujka, u Klubu. je održan zajednički koncert tri zagrebačka benda koje se svakako smije proglasiti pripadnicima meni osobno najdraže nezavisne ili mikro-scene trenutačno, i to možda i ne samo u Hrvatskoj, koncert koji je ujedno bio i potvrda kako sve one sličnosti koje sam načuo ili pretpostavio poznajući poneke od ključnih ljudi nisu bile puke slučajnosti nego momentalna aktualna odredišta doista istog starta. Kroz posljednje dvije godine, odlični Go No Go i Benchwarmers, kojima su se u petak pridružili još i budući nam najdraži sinovi Esc Life, svojim su varijantama retro preuzimanja alter/indieja devedesetih, a prvenstveno čineći to jako lijepo i uvjerljivo, postali neki od ponajboljih domaćih bendova, još jednom osnažujući onu tvrdnju da je nemoguće svirati lijepu muziku ako prije toga ne slušaš lijepu muziku. A svi ti bendovi rade i jedno i drugo.

S obzirom da je riječ mahom o ljudima koji su se ili približili ili zagazili ne samo po četvrtome nego i petom desetljeću života, neupitno je kako dobar dio pokretačke energije proizlazi iz nostalgije za žanrovskom muzikom koja je pratila period njihova vlastitog navlačenja na muziku uopće – što je proces kojim dijelim i vremenskim periodom i imenima na rubovima presnimljenih kazeta – ali i iz čistoće koja proizlazi iz priznanja prije svega samima sebi što im se, najjednostavnije rečeno, najviše svira. U jednome relativno davnome tekstu o bendu Lesser Men – koji također svakako ulaze u ovaj razgovor i koji revitalizirani nastupaju za devet dana na Žuru u Spunku – prvi sam put iznio tezu kako je taj '90s indie zapravo classic-rock moje generacije, kojoj funkcionira potpuno isto kao i ovaj prema kojem sam mu nadjenuo nadimak starijim fanaticima. Nije stvar u tome da s godinama gubimo kritičnost koliko vrijeme, zbog čega cijeli bazen unutar kojeg se nalaze međusobno iznimno različiti, katkad čak i suprotstavljeni bendovi doživljavamo kao paket nostalgije, vremenski stroj kojim se u sigurnost formativnih godina vraćaju svi oni koji se još uvijek nisu pomirili s činjenicom kako njihova neuklopljenost više nije rezultat odbijanja svojeg odrastanja nego odbijanja prihvaćanja kako je proces tog odrastanja davno završio, a iz njega svejedno nismo izišli ništa pametniji. Što me dovodi do naslova ovog teksta koji sam (uz dopuštenje vodstva njihove izdavačke kuće!) preuzeo od budućega vinilnog debija tajnovitih The Moody Brooders, a koji fantastično pristaje i kao ime cijeloga žanra ili cijele te aktualne zagrebačke scene rokenrola dezorijentirane starudije kojoj uza sve dosad navedene grupe ne smijem zaboraviti dodati i moćne Sleepyheads.

No, koliko god oni sami možda dezorijentirani bili u glavama, njihovi su instrumenti, glasovi, melodije i refreni vlasnici istančanih sredstava za navigaciju, koja istodobno pomalo izvrće, ali i podupire preziranje preferiranja destinacije nad samim putovanjem. Izvrće ga time što je neovisno o ruti finalno odredište uvijek ista raspjevanost neprilagođenog popa devedesetih, a podupire ga upravo međusobnim različitostima i samosvojnim karakteristikama svakoga od tih bendova. Treba li donekle nategnuti, od ova tri benda koja su zajedno izvela jednu sjajnu večer pop undergrounda Go No Go su svakako najviše rock, Benchwarmers najviše indie-pop, a Esc Life najviše ono što se u devedesetima nazivalo alternativnim rockom, valjda zato što je od skupine obješenjaka koji se glupiraju igrajući golf po gradu bilo teško čuti da sviraju najnormalnije melodije i solaže, samo malo čudačke, ali i znatno više strastvene. Predstavivši se na nedavnome Potlistinome rođendanskom tulumu, Esc Life su svoj drugi nastup (treći je zakazan za travanjski Žur, ne propuštajte!) dočekali s kreditom o novim herojima scene koji su itekako zaradili ne samo debelim iskustvom svojih članova (i ne, ovo nije sprd na našeg Antu iz ST!llness, koji napokon ima bend koji možemo hvaliti ne obazirući se na pizdarije o sukobu interesa te koji uz Elvisa iz Man Zero čini gitaristički par; bubnja Sanjin iz Umora, o kojima ne znam ništa, a frontmen na basu je Naranča, koji je friško upokojio Hemendex, što je odluka koja tek sad, slušajući ovaj bend, ima smisla) nego i zaista fascinantnim premijernim nastupom koji su bili kraju priveli zastrašujuće uvjerljivom verzijom 'Don't Want To Know If You Are Lonely'.

Obradu su ovaj put ispucali odmah na početku, iako sve dok Ante gitarom nije odsolirao i saksofonske dionice nisam bio siguran je li zaista riječ o instrumentalnoj verziji 'Ostani uz mene' ili su tek njezine dijelove inkorporirali u svoj najavni broj, nakon što ih je opet s razglasa najavila 'Don't Stop Believin'' (koju prije nekoliko godina gotovo nitko nije prepoznao u Oldseedovoj verziji u Močvari, a koja je danas jedan od nažalost ofucanih primjera pjesama koje su toliko nekul da su toliko kul da više nisu kul i ukrug). Opišem li Esc Life kao spoj Hüsker Dü i Đavola zasigurno ću vas, a uostalom i sebe, navesti na krivi trag, ali navedem li da njihova muzika svoje zarazne melodije zaista preuzima s cijele širine tog poteza od Hüsker Dü do Đavola, e to bi već imalo nekog smisla, jer bi vokalne dionice jednako uvjerljivo koliko i na bendovu indieficiranom punkiću sjedile i usred čistih pop-rock aranžmana. Esc Life od života bježe u udobnost žestokoga gitarskog popa devedesetih skupine bendova među kojima je neizostavno posebno naglasiti srednju, najbolju fazu opusa Dinosaur Jr, onu u kojoj je Mascis, sasvim slobodan kao jedini član benda, snimao samo ono što je želio, a što su uglavnom bile pjesme koje su obilovale feštama gitare. Kao jedan od dvojice ulogama najistaknutijih članova, Ante svira prekrasne kompozicije iz čijih se solaža cijedi gusti med, dok svim onim sitnim dionicama, rifovima, akordima i čime sve ne iza vokala zaslađuje zvuk benda koji bi se lijepo družio s ovom Philly-školom nove gitarske pirotehnike (Purling Hiss, raniji The War On Drugs i susjedi The Men, Kurt Vile). Drugi gitarist Elvis na stejdžu izgleda kao da baš on najviše uživa – što možda i ima smisla jer je najstariji, a ovo jest muzika nas penzionera – čime ni izdaleka ne planiram minorizirati njegove sidrišne rifove, dok bubnjara naprosto nisam vidio, ali ovo je odličan rock bend, a takvi ne postoje bez odličnih udarača.

Zanimljiv iskorak bendu osigurava vokalni stil šefa (zato što je autor) Naranče, koji svojim prepoznatljivim pristupom sramežljivog frajera ekstatične pjesme zauzdava u materijal koji je lakše kontrolirati, s time da svojim britanskim naglaskom očitog fana XTC ili Kinksa pomalo dezorijentira klasično američki zvuk benda, što je spoj kojim potpuno sjaje bendove izravne i momentalno neodoljive pop pjesme. O kakvoj se neposrednosti radi rječito govore naslovi pjesama gotovo u pravilu preuzeti iz njihovih refrena, što je oduvijek garancija autorske čistoće i izbjegavanja kompliciranja. Imena prvih triju sam, tako, potpuno točno pogodio, 'Let It Bleed' sam čuo kao 'Let It Breathe', a jedino posljednju 'Full Circle', koja se svojim NOFX/Pennywise Cali-melodyjem ponešto razlikuje od ostatka repertoara, potpuno dugujem kasnijem razgovoru s Narančom. Ako kroz ova dva posljednja naslova nazirete nešto od njegovog stila naslovljavanja pjesama, vjerojatno ste u pravu, no pričekat ću dodatno dopuštenje prije nego što ga i javno razglasim.

Zvučeći potpuno usvirano i uigrano, bez eventualnih negativnih nuspojava pretjerane nabrijanosti, te pristigli na scenu formirani do kraja, Esc Life životnošću i divotom svojih pjesama ostavljaju dojam kako je upravo ovo zvuk kakav je svatko od njih oduvijek želio svirati. Naravno, prilično sam svjestan kako je kod navedene procjene prvenstveno riječ ipak o mojoj osobnoj ljubavi prema tome zvuku, a koju stoner-metal, post-rock, kalaš-reggae ili synth-pop prethodnih (i bivših i aktualnih) bendova sadašnjih članova Esc Life naprosto nikad ne mogu izazvati. Razumio bih da je na snazi i reverzan proces fanova tih bendova, iako je više od pedesetak ljudi klub Klub. ispunilo dovoljno rano da bi pokazalo kako Esc Life već sad imaju svoju publiku. Iako moram priznati da me čudi kako novi bend čovjeka čiji je stari bend rasprodao Attack! na svojem oproštajnom koncertu i svoj album ispratio do najviših mjesta regionalnih godišnjih ljestvica samim automatizmom nije privukao i još više zainteresiranih. Odnosno, ne čudi me, jer koliko god Hemendex bili odlični, medijski tretman njihove ploče ipak je bio rezultat hypea, koji je novinarima ipak shvatljiviji od muzike, a da je publici koja je otkidala na sintiće osamdesetih skok desetak godina naprijed malo preprogresivan i premoderan nisam ni sumnjao. Meni, jedino hiperboliziranje potrebno za opis užitka u ovih dvaput do dvadesetak minuta britke svirke super benda jest odušak vlastite prtljage u njihovoj prekrasnosti. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – She Won't Dance – Bad Influence – Let It Bleed – Full Circle

Uzbuđena zbog nove ture upoznavanja s friškim bendom, i još ne skroz zbrojena do goleme brojke koja je pratila nastup Benchwarmersa, publika se za vrijeme središnje svirke Go No Go bila pomalo prorijedila, što je dijelom svakako i rezultat prilično frekventne koncertne aktivnosti benda. Otkako sam ih uživo slušao posljednji put, međutim, zbile su se dvije velike stvari. Prva je da sam nakon petnaestak odgledanih napokon bio propustio jedan zagrebački koncert benda, i to u korist nesretne Punk Romantike!, a druga da je to bio premijeran nastup benda s novim basistom, Ivanom Grobenskim, inače liderom odlične Lolite, još jednog benda koji se u ovu scenu skladno uklapa zvukom, mada ne i mlađahni(ji)m godinama svojih članova. A kad smo kod Ivana, anegdota kako je u korijenima Go No Go uloga basista bila ponuđena njegovom ocu Tihomiru (iz nekadašnjih Don't), a da je sad zauzima njegov sin, ne govori samo koliko je svijet malen nego koliko smo svi mi zapravo olinjali, ili, kako bi rekao doajen Vrana, nije što Tihomirovog sina sad gledamo na stejdžu nego što momak još i ima vrlo kvalitetnu bradu! Idemo se svi odmah ubit. Digresiram prije svega zato što se Go No Go izmjenom postave nije dohvatio nikakvih digresija ili nadograde, ponovno odsviravši svoj standardno zapaljiv set pun jakih pjesama, s time da se hitovima 'Tommy Boy' ili 'Secret Little Sign' svakako pridružuje i 'Rise And Fall', takoreći najstarija nova pjesma, ujedno i najneobradatirock pjesma koju su dosad napisali. Uz nju, odsvirali su i dvije skroz nove stvari, koje sve zajedno ne ostavljaju ni najmanje sumnje kako će im i sljedeće izdanje, bilo ono album ili i treći EP, ponovno biti odlično. Činilo mi se jedino kako je Grobenski dodatno nabildao zvuk grupe, ali priznajem da je vrlo realna mogućnost kako je to tek produkt sinestezije koja vizualnim uočavanjem energičnog muškarca automatski šalje i signale o čvršćem zvuku nego što je bio onaj koji ljupko nabada povučena djevojka. Šteta što je više nema u bendu, super da je bend i dalje aktivan i moćan. Set lista: Follow – All At Once – Homeless Man – Hey! Exciting World! – nova pjesma – Tommy Boy – Secret Little Sign – Rise And Fall – Rate – nova pjesma – Crowd

Razmišljajući malo o tome kako je baš ljuta sramota što je predivni 'Define Success' još predivnijih Benchwarmersa dosad recenziran samo na Potlisti (molim vas, ispravite me ako griješim, jer želim pohvaliti svakoga tko je to napravio), priznajem da nisam očekivao ovakvu reakciju na njihov još jedan prelijep koncert. Da, primijetio sam kako publika na svakome od njih reagira sve toplije i u sve većem broju – prevedeno: zapjeva i netko kome nikad nisam bio doma – ali u prednji prostor kluba gusto načičkanih možda i stotinjak prisutnih svakako je uvelike nadmašilo moje projekcije, ali i ostvarilo dio mojih nada. Za razliku od prethodnih dvaju bendova, Benchwarmers su imali nekakvih problema sa zvukom, ali s obzirom da je bila riječ o zamućivanju slike koja je izlazila iz pojačala vrlo nalik na slične efekte bezbrojnog presnimavanja tko zna kako nabavljenih kazeta Sebadoh, Superchunk ili Sugar, sve se, zapravo, lijepo složilo i prije intervencije pročišćavanja. Skraćeni set grupe nije dopustio smanjivanje temperaturnog odgovora publike na muziku s pozornice ni u jednom trenutku, pa iako sam pojedine prethodne nastupe benda osobno doživio ekstatičnije (ili je zapravo prava riječ neposrednije, jer sam stajao skroz iza, zajedno sa Škarom i Ivanom koja je kasnije u svojem DJ-setu još i zavrtila 'They Don't Know' divne Kirsty i 'Serial Bowls' nepravedno opskurnih Futurebirds), ne sjećam se da se 'Sweet Sunshine', moj osobni kandidat za himnu ovog ADR-a, ikad pjevala glasnije, iz više grla. Atmosferu neobuzdane zabave za tren je utihnulo tek Vatroslavovo pozivanje okupljenih da se 12. travnja u Močvari pridruže benefitu za Sašu Relića, kojemu je onda i posvetio zaista dirljivu verziju 'Further' legendarnih Reactor, koja je pokazala kako je najbolji novi hrvatski bend dio utjecaja pokupio i s domaćih adresa. Set lista: Viewer Discretion – Snarling Commentary – Wooden Curtains – Leader Of The Pit – Further – A Crosswalk Affair – It's Not Like – Sweet Sunshine

Foto: Benchwarmers Facebook