Koliko se god artistički diskursi Marine Abramović i Elysije Crampton međusobno razlikovali, ovu je misao srpske umjetnice jednostavno prilagoditi recentnom radu ekspanzivne glazbenice ajmaranskog, bolivijskog i američkog podrijetla. U Cramptoninu prosedeu, naime, elementi teatralnosti služe samo kao vodiči unutarnjeg izgaranja za politički, filozofski i krajnje egzistencijalistički napredak na tragu objektima orijentirane ontologije. Njen je aktivizam rafiniran i izlučen kroz otpor patrijarhalnoj, skučeno normiranoj prošlosti i sadašnjosti. Iako se sukladno tim postavkama sukob ne odvija na striktno fizičkom polju, on je utoliko stvarniji i žešći, sveprisutan u otporu zapadnjačkom zatiranju alternativnih mudroslovlja.

Dok na platnu promatramo stroboskopsku, glosolaličnu nisku fotografija zaokruženih lo-fi stiliziranim zatvorskim rešetkama koje prikazuju slijed nepovezano povezanih epizoda iz različitih perioda od dubokoga osobnog značenja za umjetnicu, lako je empatijom internalizirati Cramptoninu borbu. Smisao tih slika koje oslikavaju problematiku transfobije i fobija prema drukčijem općenito, ali i civilizacijskih kolizija koje se odvijaju na širem planu, Elysija Crampton ne prikriva, već od njih plete progresivni narativ koji počinje u tradicijskom nasljeđu, a nastavlja se unedogled. Riječ je o idealističnom pogledu na potencijale budućnosti u kojima umjetnica podsjeća na koncepte Suna Re i njegove retro-futurističke vizije svijeta. Vizije koje u svojoj suštini nose sasvim ozbiljne i primjenjive poučke, pa nam zato iz statusa quo djeluju toliko nestvarno.

Uz vizualni aspekt nastupa veže se glazbena podloga na tragu sjajnog izdanja “Demon City” koja djeluje poput hipnogogijske fuzije svakojakih modernih žanrova elektroničke glazbe, pa se u toj svojoj ulaštenoj eklektičnosti, između ostalog, dotiče i vaporwavea, grimea i acid jazza, no pritom ostaje u vodama relativno pitkih oblika. Iznad njih Crampton izvikuje i šapuće svoje poruke dok u transu manipulira prostorom prethodno zadanih aranžmana, lomeći ritmove i izvijajući sintesajzere, zalazeći ponekad i u područja metalnih boja. Riječ je o glazbi koja puno duguje klupskom kontekstu i koja je u klubu nastala, ali koja je te prostore i njihovu metafiziku odavno nadišla. Čak i kad neki zalutali beat zazvuči plesno, sam kontekst izvedbe će tu njegovu dimenziju pritajiti, svesti je na nužnu komponentu prethodno spomenute naracije. Tada čak i situacija s pozamašnim komičnim potencijalom, mehanizirani i dehumanizirani Google Translate prijevod prkosna citata aktivistkinje Lohane Berkins, biva lišena bilo kakve humorističnosti.

Pri samom kraju koncerta, Crampton se iz hipersaturacije dotadašnje performanse seli u jednostavnost djela “Recent Horizon” karakteriziranog minimalističnom, uglađenom glazbenom podlogom, lišenog vizualne sastavnice i dominiranog samo recitacijom teških, no jakih stihova i misli. Naoko hermetičniji dio nastupa zapravo je bolan u svojoj izravnosti.

S odmakom od tri tjedna, nastup Elysije Crampton u Attacku djeluje himerično, kao iznimno bitna epizoda neke bolje budućnosti. Kao političko-aktivistički događaj, ne samo koncert. Kao element neke druge, strane perspektive koja se pogreškom našla u našoj stvarnosti, ali kojoj možemo stremiti.