Nastup koji je američki bend Earth održao u Močvari ogolio je jednu činjenicu koju sam do sada samo naslućivao: bolji su kada ih slušate na albumima negoli uživo. Malo zbog otpora prema prihvaćanju te sitnice, malo zbog nekih drugih faktora poput odabranih predgrupa, ispala je to zbilja neobična koncertna večer.

Čast da zabavi malobrojnu publiku koja se skupila početkom večeri dobio je duo kojeg čine Don McGreevy na gitari i nizozemski bubnjar Rogier Smal. Moram priznati da imam neke predrasude kada koncerte bendova poput Eartha otvaraju sastavi za koje na internetu ne postoje nikakvi video ili audio zapisi i čiji su članovi nepotistički vezani uz glavne zvijezde budući da je McGreevy bivši Earthov stalni, a trenutni turnejski basist. Srećom, ovoga se puta pokazalo da su predgrupe svoje mjesto zaslužile kvalitetom a ne po liniji nekakvih usluga i prijateljstava. McGreevy i Smal sviraju bluesom i droneom inspirirani instrumentalni rock koji bi zapravo trebao ići uz dlaku ljubiteljima Eartha (sudeći po drugom izvještaju, legli bi i Gogi). Iako se na trenutke čini kao da će im glazba pobjeći u smjeru apstraktnosti, posebno uzimajući u obzir Smalovo džezersko bubnjanje, duo se uglavnom drži čvrstih ritmova i relativno jednostavnih, melodičnih fraza pa im je i izričaj prilično pitak. U pola sata odsvirali su tri-četiri skladbe od kojih je tek posljednja pokazala i divlju stranu ovih glazbenika. Nastup za guštanje i korektan uvod.

A nakon njih uslijedilo je pravo iznenađenje i po meni nenadani vrhunac večeri. Američki slobodni improvizatori Black Spirituals iz Oaklanda još su jedan duo gitare i bubnjeva, ali s prethodnicima im na pozornici, a ni drugim sličnim bendovima, nemaju nikakve veze. Moćnoga zvuka, izvode improvizacije koje više duguju jazzu, elektroničkoj i elektroakustičnoj glazbi negoli rocku na što bi možda njihov instrumentarij upućivao. Naslućuje se tu Animal Collectiva, Lightning Bolta i Glenna Brance, ali sve skupa odiše originalnošću i prilično zeznutim pristupom. Zachary James Watkins na elektroničkim efektima i gitari te Marshall Trammell na bubnjevima i udaraljkama poigravaju se zvukom te rasturaju, ponavljaju, ogoljuju i pročišćavaju moderni pojam muzike svodeći je na elemente koji prizivaju neka primitivnija vremena i samu srž glazbe uopće. Dekonstrukcija afroameričke glazbe njihov je forte kao što uostalom i sugeriraju naslovom njihova posljednjeg albuma (“Of Deconstruction”). Površno gledano, riječ je o glasnoj, iznimno ritmičnoj i bombastičnoj improviziranoj glazbi koja zbog svih tih značajki, svojoj neospornoj hermetičnosti unatoč, na prvu zvuči prijemčivo i gotovo pitko. Drndanje? Da, kao niti jedno drugo. Koncert koji bi očekivali u organizaciji ZEZ-a ili Žive muzike i, kao što sam rekao, vrhunac večeri.

Nakon što su Black Spirituals razoružali i oduševili (barem neke), došlo je vrijeme za malo razočaranja i monotonije. Sreća pa za razliku od nekih perjanica hrvatske glazbene kritike izvještaje ne pišem unaprijed jer bih se bio grdo zeznuo. U takvom nostradamusovskom tekstu pisao bih o “zvuku koji nosi sve pred sobom i preslaguje organe” te “hipnotičkom droneu Dylana Carlsona i kompanije”. Nažalost, malo smo što od te siline, izuzev prenaglašenog basa, doživjeli na koncertu. Spomenuo sam to već na početku: Earth uživo, sudeći po ovoj prilici, ne zvuče dobro kao na albumima. Svašta se poklopilo da bi konačan rezultat bio takav. Kao prvo, koncert je patio od problema sa zvukom pa je dijelom koncerta bas bio prenaglašen i zujav, a ostatak zvučne slike mutan i svojim manjkom žestine primjereniji stoner bendovima. Drugo, čudi odluka da se bend, odnosno Carlson nije odlučio produljenim ili umetnutim solažama pokušati nadoknaditi vokale na pjesmama koje su prilično očito skrojene oko njih i računaju na tu dodatnu dinamiku. Konačno, dok njihov materijal na albumima djeluje prilično raznoliko (barem u kontekstu dronea) uživo vas zapljusne dojam da su sve pjesme samo suptilne varijacije iste šprance. Kada takvih pjesama imate sat i pol i kada izostane onaj fenomen uronjavanja u glazbu, u vas se polako počne uvlačiti melankolija.

I sad, znači li to sve da je koncert bio loš? Ne. Bio je solidan. Bio je to, na papiru, tipični Earthov drone doom, začinjen bluesom i svim ostalim žanrovima od kojih vole posuđivati, koji na trenutke uživo ipak zvuči mrvicu premlako i previše rokerski. Kao nebitni, ali iritantni detalj valja istaknuti i pomalo neugodnu teatralnost (fremdschämen) u njihovu nastupu što se očituje u tome da bubnjarica Adrienne Davis svaki udarac praktički otpleše, a Carlson nakon svakog produženog riffa okreće se štovanju gitare ili poseže za trve \m/ rogovima. Nisam siguran da im to treba.

Sve u svemu, dojam je da Earth nije jedan od onih bendova koje se jednostavno MORA vidjeti uživo. Ako vam je do dronea, ulovite neki nastup Sunn O))). Ako vam je do monotonosti i atmosferičnosti, otiđite na neki post-rock. Jer koliko god ja volio njihove albume, buduće koncerte mogu preskočiti mirne duše. Šteta.