Proteklog sam vikenda ovaj tekst započinjao i pokušavao dovršiti u više nego nekoliko navrata, ali mi, kako je sad sasvim jasno, nije uspjelo. Osnovno objašnjenje vrlo je jednostavno i odnosi se na kompliciran raspored obaveza, hobija, interesa i posljedičnog umora, ali jedan dio otpada i na činjenicu kako sam o My Buddy Moose, a nije ni blizu, pisao više negoli o bilo kojem drugom bendu, pa već polako počinjem gubiti friške ideje i kutove, ako sam ih ikada i imao, pri čemu mi ovi dragi Riječani dodatno otežavaju naum vremenom nimalo ne gubeći išta od svoje muzičke ljepote (fizički su, kako je Škare davno rekao, bend koji vam je bolje slušati pozornici okrenutih leđa), ostajući prekrasno isti u svim najvažnijim kategorijama, mijenjajući samo načine kojima te kategorije upražnjavaju. Vjerujte mi, nije me strah da će tekst ispasti loš – neka slobodno ispadne, ja ionako ne pišem recenzije, nego opisujem doživljaje i zapisujem razmišljanja – a svoju ću dvojbu ilustrirati šupačkim samo-citiranjem, i to one rečenice koju je i bend sam izdvojio u press-sekciju svojeg sajta: My Buddy Moose su najbolji bend u državi, možda jedan od, štajaznam, trideset najboljih bendova na svijetu, ali tko to nije osjetio sam, sigurno neće ni čitajući ove tekstove, koji po mojem vlastitom mišljenju nekako uvijek ostanu kratki i nedostojni bendove ljepote i kvalitete. Glavna se promjena prošlotjednoga koncerta u Vintage Industrial Baru u odnosu na splitski i zagrebački koncert otprije malo više od godine dana dogodila u tome da je broj ovih ljudi koji su to osjetili sami narastao do neslućenih, odavno zasluženih visina. Na drugim ste, ažurnijim mjestima imali prilike čitati kako je na koncertu doista bilo, a ja ću se, ovako zakašnjelo, u priču uključiti svojim osobnim osjećajem.

Moji omiljeni My Buddy Moose najbolji su hrvatski bend uglavnom iz razloga po kojima bi ih, promatrano sa strane, bilo vrlo teško smatrati standardnim hrvatskim bendom, a u konkurenciju ih nije nepošteno smještati zato što ipak nisu jedini takav. Inkubirani nominalno nezavisnom scenom, bendovi o kojima pričam nisu si dopustili ovisiti o željama za uključivanjem u glavne diskografske tokove, ali ni o pristajanju na tko zna od koga postavljena pravila naše ne samo estradne industrije. Ono što ovaj konkretan najbolji hrvatski bend činu mojim omiljenim, međutim, glazbena je komponenta identiteta, odnosno nadograđivanje stavova na kojima sam kao fanatik američkih osamdesetih izgradio i svoje vlastite slatkom, melodičnom, izravnom, osjećajnom, nimalo hermetičnom muzikom, kakva se katkad i može, pa i smije i mora, očekivati od svjetonazorskih istomišljenika. Ključna stvar koja ih razlikuje od dobrog dijela čak i dobrih domaćih bendova je potpuna definiranost njihova zvuka, i to prvenstveno, vjerojatno čak i isključivo, određena željama i ljubavima benda i njegovih članova.

My Buddy Moose su naprosto sjajni u onome što vole i žele raditi, pa onda to i rade, bez nepotrebnih i opasnih vrludanja. Za to svakako treba imati barem malo sreće, ali zaludu ti sreća bez vještine – ja, recimo, obožavam u pjesme ljudi koje nimalo ne poznajem (što u ovom slučaju ne vrijedi, Moose Botić mi je prijatelj, a Benčić, Pišta i ex-kolega basketar Jasmin znanci čije me društvo uvijek razvedri, pa ovaj tekst, kao i navedene brojne prije njega na istu temu, slobodno možete izbaciti iz korpusa objektivnog izvještavanja) učitavati svakakva osobna mentalna rastrojstva, i u tome sam jedan od ponajboljih na svijetu, ali obožavam i igrati košarku, a tu nisam niti među 50 najboljih igrača rekreativne lige koju igram, o NBA-u da i ne maštam. Za razliku od mene, do te su Amerike kao izvornog pa onda nužno i kvalitativno vrhunskog nivoa muzike koju sviraju My Buddy Moose simbolički stigli, ne samo izvođenjem američkih tradicionalnih žanrova nego prije svega razumijevanjem i ljubavlju kojima ih u svakoj od svojih pjesama žive. I to se zbilo barem već prilikom objavljivanja njihova eponimnog debija 2006. godine, ako ne i prije, iako se prema euforičnim recenzijama kojima je popraćen odličan aktualni 'Shine! Shine! Shine!' te prema ovome trijumfalnom koncertu u prekrcanom Vintage Industrial Baru može pretpostaviti da je uspjeh novijeg datuma.

Milijun sam puta rekao, ali ovaj put to i najiskrenije planiram – ovo nije još jedan napad na spore mainstream medije, niti podozrivost prema novinarima koji su ovoj ploči dali četvorke nakon što su podjednako uvjerljivim prethodnicima dijelili nerazumljive mediokritetske trice. Nije uopće bitno, pogotovo ako je fino orkestrirana popratna kampanja (bilo je više i vrijeme; bend je najbolji već predugo) pridonijela kaosu u klubu ispred kojeg se desetmetarski red održavao dobrih pola sata prije početka svirke, a u koji nešto poslije starta redari nisu ni fizički mogli pustiti tek pristigle goste. Znam biti sebičan i volim omiljene bendove gledati u malim prostorima privatne atmosfere, ali nakon ovih desetaka bendovih svirki ispred uvrh glave po stotinjak nazočnih, bilo mi ih je potpuno prekrasno gledati i slušati u društvu nepregledne gomile ljudi. Naravno, na posjet je nedvojbeno utjecala primamljiva priča koja se oko Vintagea zakotrljala u posljednje vrijeme, a ni ulaznica nije bila skupa, ali ako je od tih nekoliko stotina slučajno prisutnih barem jedna prvi put polu-do-potpuno koncentrirano poslušala neki novi bend, i da se onda od toga broja s novim zanimljivim bendom u glavi kućama vratilo njih tridesetak, e već je i to velika stvar.

Peter Buck se jednom prigodom, pravdajući meteorski uzlet svojeg benda, najvećeg koji je ikad hodao Zemljom, prisjetio još jednih pretendenata na tu titulu The Replacementsa i rekao kako kuži gunđanja oko rasta pojedinog benda. Kada ih je gledao prije nekoliko godina, rekao je, nalazio se u poznatom društvu malog broja ljudi, a sada ih mora slušati u društvu 800 pari nepoznatih lakata koji mu se zabijaju gdje god se okrene. Okej, u mojoj neposrednoj okolini jučer su se nalazili isključivo veteranke i veterani Mooseovih koncerata, ali prostoriju su ispunila uglavnom dosad potpuno nam neviđena lica. Kome god da je bend svirao – a, naravno, svirao je svima – iskusnjarama koje su uz pjesme na potezu od još uvijek neizdrživo ljupke 'Ocean' do drop-dead hitčine 'Love Like Ours' provele mnoge trenutke, ili novajlijama koje su htjele provjeriti čemu tolika galama oko nekoga opskurnog benda, odsvirao je svoj možda i najbolji dosadašnji koncert. Znam, nezahvalno je iznositi takve procjene – ne možeš ih omjeriti nego u svojem sjećanju, a moje je kod ovog benda itekako živahno i detaljno – ali mislim da je njihovoj uigranoj, standardno divnoj razini koju su postigli i u petak dovoljno pridodati veličinu kluba i super ugođaj (da, pjesme smo od početka do kraja uglavnom pjevali samo mi fanatici, ali svakoj je pjesmi glasno pljeskao i bend na oba bisa pozvao cijeli klub) pa da ne bude nikakvih zamjerki mojem proglasu.

'Shine! Shine! Shine!' sjajan je i sjajeći album, album koji sjaji barem trima uskličnicima iz svojeg naslova, te album kojim se nakon mjestimičnoga logičnog širenja područja djelovanja izvedenog na prethodniku 'Wonderful Feeling Of Emptiness' bend vratio izravnom, udarnom rokenrolu kakav su svirali na svojem debiju i koji ionako popunjava većinu bendovih nastupa. Prvi će uvijek biti prvi, tu se pankeri i romantičari nepogrešivo slažu, ali aktualan je album ipak najpogodniji ulazak u svijet My Buddy Moose, melodičan, energičan, zaljubljen i lijep komad klasičnog pop-rocka, uronjenog u naslijeđe američkih roots-žanrova. Najave o manje mandoline, te sitno skretanje prema čvršćem, garažnijem sixties-rocku, doista su ispoštovane, ali bend je ovim korakom još jednom pokazao kako je danas sve to dio iste tradicije, baš kako je Borges tvrdio da književni nasljednici, čak i epigoni, stvaraju prethodnike i originale, a ne obratno. Između zagubljenih dragulja kopiranja britanske invazije šezdesetih i ponovnog zaposjedanja countryja od strane rokerskih otpadnika kakvo su osamdesetih izveli Scorchersi, The Long Ryders ili paisley-bendovi danas više nema nikakve suštinske razlike, a My Buddy Moose nizom pjesama izrazito čvrstih samosvojnih identiteta, ali koje je svejedno nevjerojatno lako usložiti u albumsku ili koncertnu cjelinu, to dokazuju jednako dobro kao i američki im suvremenici, ako ne i bolje od njih.

Izgleda potpuno sigurni u svoje mogućnosti, a možda i da bi malo spustili adrenalin izazvan masom ljudi ispred njih, Sobovi su koncert započeli potpuno svježom pjesmom (Ako i ima ime, ja ga ne znam, kaže Botić), da bi se polako opustili prije tehničkog dijela promocije nove ploče. Za razliku od brojnih prethodnih svirki, ovu kao da nisu otvorili udaranjem odmah u glavu, nego su se dizali stepenicu po stepenicu, jednu pjesmu ljepšu od druge, da bi eksplodirali negdje kod vječne 'Streets' – ima li stiha koji boli više od I'd really like to hear your voice, but I'm running out of explanations, running out of words? – i atmosferom i publikom onda vladali do samog kraja, tek se povremeno stišavajući, da bismo svi skupa došli do daha. Reduciranje Matkove mandoline na ploči, srećom, nije uopće utjecalo na smanjeno korištenje mandoline na stejdžu, a onaj moment u kojem prika otkači gitaru, publika skuži da slijedi najbolji dio koncerta, a Jasmin počinje toptati ritam 'Finally', još uvijek je jedan od najljepših koncertnih momenata bez konkretnog sviranja koji se igdje može osjetiti. Tercet 'Finally' – 'Ocean' – 'Music' naprosto bi trebali svirati svi bendovi sličnog usmjerenja, pri čemu su Moose gotovo jedini koji to poslije mogu i nadmašiti. Prvi gost koji je izašao na pozornicu bio je Vava, oduvijek simpatičniji od benda kojim se proslavio, lap steelom podloživši 'Traveller' i 'Not The One', da bi se regularni dio svirke kraju priveo uz još jednog majstora istog instrumenta, Molestera Dinka, koji je bendu ponovo pomogao 'Fucking Boring' izgraditi u svoj totem, pjesmu koja ovu Crazy Moose stranu grupe dosad utjelovljuje jedina zato što ovakva moć nema potrebe za daljnjim elaboriranjem.

Bilo je lako pretpostaviti da će pozamašan komad repertoara zauzeti nova ploča – predstavljena u svoj svojoj cijelosti, dakle uključujući i meni nepotrebnu 'Roulette', ali neka piva opaki slavuj Pišta! – uz koju se onda ipak lakše slažu pionirke debija, pa je uz maestralno sviranje svojih pjesama bend pravo iznenađenje pružio izborom obrada. Meni još uvijek nije jasno kako barem na besplatan download, ako je zbog diskografskih pravila potrebno onda i pod falšim imenom, nisu pustili neki dvostruki album obrada tuđih pjesama, kada su jedni od onih posebnih izvođača, a posebnim te u tome smislu učini tek ljubav prema pjesmi a ne prema odobravanju publike, koji pjesme koje preuzimaju od drugih učine svojima bez ostatka. Golemom popisu obrađenih koje sam već čuo u petak su se pridružile 'Tuesday Morning' The Poguesa (moram priznati da je sasvim kul obraditi Poguese koje ne pjeva Shane), 'Driver 8' R.E.M. (na kojoj im se pridružio producent Chris Eckman, i koja jedina nije zadovoljila, prvenstveno zato jer je teško najljepše i najdraže pjesme svih vremena pjevati u usporenoj verziji, ali eto dva za trud i izbor), 'She Talks To Rainbows' The Ramonesa (gdje smo se Lale i ja složili da su te večeri Moose odsvirali pjesmu najboljeg benda svih vremena, samo se nismo složili koji je to točno bend) i 'Down In The Bowery' velikoga Alejandra Escoveda, na kojoj su se Benčić (pohvala za bolo tie!) i Pišta izmjenjivali na vokalu i koja je, možda baš zato što je većini publike bila najmanje poznata, ostavila najbolji dojam. Tulum na bisu dovršen je uz Eckmanov povratak uz gitaru na 'Can't Hardly Wait' The Replacementsa (zato sam se i sjetio gornje Buckove izjave), gdje je malo oklijevao prije bešavnog uklizavanja u rif, te monumentalnoj Van Zandtovoj 'Waiting Around To Die', koju bend izvodi patentiranim probijanjem iz startne mirnoće u olujnu završnicu koja mete sve pred sobom, kao da, morena gušenjem neizdrživih problema, naglo izlazi na površinu, na zrak. Da, ono iz Shawshanka. Bio je to pravi ear bleeding country, kako bi rekao čovjek koji je u Zagrebu svirao dan nakon My Buddy Moose.

Koliko god takav i taj kraj bio ne samo planiran nego i potpuno smislen, jednostavno se bilo teško natjerati na promjenu modusa i posvećivanje đuskanju uz hrvatske hitiće ili povratak kućama pregrijanim taksijima, pa je drugi bis od publike bio tražen još glasnije i smjernije nego prvi, koji se nekako uvijek pomalo podrazumijeva. Možda je bend sviranjem 'Waiting For Explosion' htio biti malčice ironičan nakon što smo tijekom dvosatne svirke doživjeli pravo bombardiranje eksplozijama, pa ni o kakvom čekanju više nije ni moglo biti govora, mada je vjerojatnije da su ovu proslavu konačnom kraju mogli privesti samo, svaki se put nanovo čini, beskrajnim krugovima refrena ove pjesme refrena koji otpuštaju svaku napetost i fino zaokružuju sve ono zbog čega je ovaj bend toliko jedinstven. Set lista: nova pjesma – Love, Love, Love – Girl – Shine! Shine! Shine! – Streets – Something To Cry About – Scary Feeling – Finally – Ocean – Music – Tuesday Morning – Traveller – Not The One – Roulette – Driver 8 – Love Like Ours – She Talks To Rainbows – She Knows – Fucking Boring – Lack Of Imagination – 1. BIS: Down In The Bowery – Bad Day – I Know I've Gotta Stop – Can't Hardly Wait – Waiting Around To Die – 2. BIS: Waiting For Explosion

Foto: Dražen Smaranduj