Prošlog sam tjedna odradio svoje redovito godišnje gostovanje u Briljanteenu, ne samo zbog mojih čestih prisutnosti najboljoj emisiji HTV-a, kako bi zajedno s našim prijateljem i voditeljem Škarom i Martinom Validžić raspravljao o demo bendovima, motivirano skorašnjim finalem nekoga demo festivala koji mi se ne da imenovati. Kako je i uz najbolju volju i najbrže govornike u ovakvim emisijama uvijek teško izložiti sve ono što se u startu zamisli i pripremi, tako se i ovaj put moja teza kako danas demo bend kao termin gotovo više nema nikakvog smisla tek natuknula. Napredak tehnologije potrebne za bilo koji korak prezentiranja autorskog materijala granicu između demo bendova koji žude za diskografskim ugovorom i onih koji uživaju blagodati diskografskih kompanija dokinuo je u potpunosti, što je one demo bendove koji funkcioniraju na razini demo bendova otprije tridesetak godina sveo na potpuno nebitnu periferiju scene. Ponajbolji hrvatski novi ili noviji bendovi (pri čemu ne mislim samo na godine muzičara koji ih sačinjavaju) svu tu demo strukturu tijekom svojeg su sazrijevanja možda ne manifestno, ali vidno svakako, izbjegavali, razgranavši nezavisnu diskografsku mrežu do danas zaista zavidnog nivoa, iako sam prilično siguran kako se ljudi koji je pokreću vrlo često osjećaju kao sizifi. Na njihovom im trudu ovdje još jednom zahvaljujem.

Sve ovo spominjem zato što sam sad u četvrtak (nažalost nisam stigao prije pisati) uživo slušao baš ona dva benda koja sam, sasvim slučajno, bio namjeravao spomenuti kao vrlo ilustrativne i jednostavno vrlo kvalitetne primjere grupa čija bi me eventualna popularnost razveselila i, iskreno mislim, hrvatskoj muzici bila dobrodošla, za razliku od one koja će popratiti bendove onoga tipa kakav se još uvijek prijavljuje na demo festivale. Go No Go i Hemendex zapravo nemaju ništa zajedničkog, osim onih elemenata koje ću osvijetliti kako bih odluci da o njima pišem u istom tekstu pojačao tu slučajnost sviranja iste, vrlo kišne, večeri. Pri tom je najvažniji onaj kako oba benda čine ljudi s ohoho pa onda i još jednom ohoho iskustva na hrvatskoj nezavisnoj sceni, koji su sve svoje znanje, iskustvo i poznanstva ugradili u bendove u kojima danas naprosto briljiraju, Go No Go kao meni osobno vjerojatno najdraži hrvatski underground bend i Hemendex koji sam već jednom opisao kao bend koji muziku koju ja uopće ne razumijem svira vjerojatno najbolje u državi, a možda i šire.

Pozvani svirati kao potpora bendu She Loves Pablo u Vip Clubu na jednom od koncerata-zagrijavanja za Pozitivan koncert – da, ni meni nije jasno koje sve to veze ima jedno s drugim – Go No Go su bili iskoristili priliku još jedne pozdravne svirke od dosadašnjeg bubnjara Gorana Andrijanića, jednog od mojih vrlo dragih znanaca i doista all-around nice guya. Kako sam u četvrtak to prijateljevanje s njim i gitaristom Zdravkom osnažio i konačnim upoznavanjem s ostatkom benda, frontmenom Tomijem i basisticom Ivanom, to sam sad u još većoj opasnosti optužbi za subjektivnost i nepotizam, ali ne mogu ja biti kriv što moji prijatelji sviraju u boljim bendovima od prijatelja drugih ljudi! Ako me ne varaju pamćenje i popis posjećenih koncerata, ovo je bio četvrti koncert benda uopće, što je još uvijek razvojna faza u kojoj svaki od njih može, ali isto tako i ne mora, biti još bolji od prethodnog. Konsenzus nas nekolicine koji smo do sad vidjeli ama baš svaki od ta četiri donesen je prilično brzo i glasi kako ovaj i jest bio najbolji, što se zapravo najviše vidjelo na atmosferi na pozornici, na kojoj je bilo puno više osmijeha, pa čak i divljanja – Tomiju je u jednom vitlanju čak i ispala gitara! Uz pet pjesama s EP-ja 'First', od kojih mi je uz standardno fantastičnu 'Tommy Boy', koja zvuči kao lekcija iz melodičnog soliranja Neila Younga koju drži J Mascis, najbolje zvučala 'In Clouds', bend je ponovno odsvirao i tri nove pjesme premijerno predstavljene ranije ovog mjeseca u Močvari. Toliko su catchy da sam ih kod ovog izvođenja lakoćom prepoznao, a ona izvedena kao posljednja stvar svirke pred stotinjak kako je koncert odmicao sve angažiranijih posjetitelja intenzitet hita 'Tommy Boy' nije ni najmanje spustila.

Blizina petominutne šetnje nije bila jedini razlog propuštanja She Loves Pablo u korist nastupa Hemendexa u podrumu Funka (u kojem sam, sjetio sam se!, posljednji put na svirci bio na promociji debitantskog albuma Ede Maajke – toliko je to davno bilo...), jer se dobro zna kako sam ja saker za te male nastupe koji bi mogli ispasti veliki ako već ne i povijesni, te neke poluslužbene promocije za malo ljudi, od kojih se onda svatko osjeća posebnim barem te večeri. U svojem briljantnom i briljantno zabavnom izvještaju kojem se zapravo nema što dodati, pa onda previše i neću, Lejmo je naveo kako je tih četrdesetak zgužvano naguranih stvorilo toliku gužvu da se koncert pratio i sa stepenica kojim se silazi u tovečernje poprište svirke. Na njima nisam stajao samo zato što se doista bilo teško probiti u prve redove, nego zato što mi je ova pozicija omogućila sjajan vizualni pregled zbivanja u kafiću, a bome se gore i skroz dobro čulo, uzmemo li u obzir sve realne hendikepe sviranja i ozvučenja takvog prostora. Sabijen u zagušljiv podrum, motorikkkčki synth-werk Hemendexa udara još snažnije, kao da je zapravo i stvaran isključivo s namjerom izvođenja baš na takvim mjestima, koje onda provjetri i raspleše prozračnim italo-sintićima i melodijama koje do drugog refrena zapjevaju čak i ljuti rokeri sa stepenica, nemoćni zaustaviti pocupkivanje svojih stopala. Uvijek mi se čini glupo i nepošteno hvaliti ikoji bend iz žanrova koje inače ne da ne volim nego jednostavno gotovo uopće ne pratim, jer se onda osjećam kao moj prika koji me jednom sasvim ozbiljno – ne, najozbiljnije, istinita priča! – ukorio da sam debil što uopće ne slušam klasičnu glazbu, jer se stvaaarno može sastaviti jedan vrlo kvalitetan miks CD s onim najboljim od klasike! Ali Hemendex mi više nisu samo bend koji podupirem zato jer je to okej u generalnom poretku stvari, nego i bend kojem ću vjerojatno poluredovito odlaziti na buduće koncerte i besplatno downloadati s neta ono što se da. Da, i s njima gajim dobre poznaničke odnose, ali očito je da i moji znanci sviraju u boljim bendovima nego znanci drugih ljudi.

Go No Go fotka by Julien Duval // facebook.com/Julien-Duval-Photography