Iako će organizatori istaknuti kako je ovo što se događa posljednjih godina daleko od onih zlatnih dana kada su koncerti bili rasprodani na Križankama, činjenica je da je Druga Godba shvatila svoju veličinu i prilagodila program interesu. Odluka od prije par godina da se organizira svojevrstan programski maraton u 48 sati pokazala se odličnom pa je, uz sitne modifikacije, taj koncept zadržan i ove godine.

Koncertni dio programa tako je podijeljen u tri dijela – u četvrtak je veliki koncert održao St Germain i, kako kaži oni koji su bili, potpuno zaludio rasprodanu Šišku. Iako je on bio najveća zvijezda festivala, petak je donio onaj pravi, festivalski dio programa kada se, u nekih 8-9 sati, u Šiški i Metelkovoj izmjenjivalo šest sjajnih izvođača. Subota je, pak, bila rezervirana za Cankarjev dom i tri sjedeća koncerta što je, vjerujem jer sam i ovaj dan propustio, onima koji su bili na cijelom festivalu dobro došlo jer je petak bio uistinu ubitačan, prepun sjajnih nastupa.

Sve je počelo sa Saulom Williamsom kojeg sam idejno mislio žrtvovati jer mi autobusne linije za Ljubljanu, barem prema rasporedu vožnje, nisu bile naklonjene. No, ne treba (u svemu) vjerovati internetu, autobus koji je iz Osijeka preko Zagreba i Ljubljane u Švicarsku vozio starije i nešto mlađih gastarbajtera došao je puno prije predviđenog pa sam uspio uhvatiti praktično cijeli nastup jednog od, ako tako smijem reći, najzajebanijih MC-a današnjice.

Imao je Saul Williams tijekom karijere nekoliko solidnih hitova, ali nikada mu nije palo na pamet zajahati na valu popularnosti i ići na masovniju publiku. Ne, njemu je uvijek bilo draže zadržati svoj integritet, širiti svoje političke poruke i ukazivati slušateljima na sva ona sranja koja nas okružuju. Tako je bilo i ovaj put. Zauzeli su on i DJ samo uskio dio velike Šiškine pozornice dok je odmah iza njih bilo ogromno platno s izuzetno efektnim projekcijama prepunih sjajnih poruka, ali i kolažno složenih grafika među kojima se, uz svu silu političara i pripadnika pop kulture, našao i Onaj Lik S Naslovnice „Istine“ od Dječaka. Williams je 'jahao' podmukle i često agresivne beatove koje mu je DJ isporučivao i lagano se šetao kroz dio svojeg opusa tražeći od publike da sudjeluje u nastupu, da promišlja o svim stihovima i porukama koje su dolazila iz zvučinka. Nemoguće je ostati ravnodušnim na njegov nastup. Sjajan flow se često pretvara u spoken word, a već u sljedećem trenutku sve je puno žestokog ritma koji tjera publiku na ples. No, cijeli nastup je koncipiran kao svojevrstan kolaž – nema tu previše zadržavanja, prelijevalo se sve iz pjesme u pjesmu, a sjajno je što je one hitove Saul Williams izveo u ogoljenim verzijama – tek s jednim verseom i refrenom. Više od toga i nije bilo potrebno, rekao je Saul Williams sve što je želio na način na koji je želio i sjajno otvorio odličnu glazbenu večer.

A nastavila ju je Nneka, nigerijsko-njemačka pjevačica čiji bi se stil najlakše mogao nazvati afrosoul-popom, samo kada bi ta izvedenica postojala. Ona je pokazala da su sve pohvale na njen račun zaslužene. Praćena sjajnim bendom Nneka je suvereno vladala pozornicom i izmamila mi misao kako bi bilo lijepo da je sva pop glazba, u bilo kojem obliku, ovako kvalitetna. No, ni njena odlična izvedba nije me natjerala da joj posvetim punu pažnju – kako su najvažniji izvođači tek slijedili, a trebalo je pronaći snage u ovom penzionersko-mladoroditeljskom tijelu za ostati na nogama do 5 ujutro, odlučeno je da je puno bolje sjesti u predvorje Šiške i s drugom Damjanom lamentirati o slovenskoj sceni i tražiti odgovor na vječno pitanje – Tko je Davor?

Neki su se lani vjerojatno pitali tko je Pat Thomas. Ovaj Ganac je diskografski mirovao dvadesetak godina, a onda ga je ekipa iz Strut Recordsa vratila u život, okružila ga nevjerojatnim Kwashibu Area Bandom te objavila album koji je bio jedan od najboljih afrobeat, odnosno highlife albuma prošle godine.

I naravno da su očekivanja bila velika, trebali su Thomas i Kwashibu Area Band sve to potvrditi i uživo, a sumnja da će se to dogoditi trajala je otprilike dvije minute. Toliko je trebalo glazbenicima da uhvate prvi groove, toliko je trebalo Thomasu da im se priključi na stageu, toliko je trebalo publici da počne mrdati udovima. Iako nisam preveliki pobornik highlife glazbe, odnosno smatram je ipak pomalo 'mekanom', ovo je bilo izvedeno na tako visokom nivou da nitko nije mogao ostati ravnodušan, čak ni onaj tko za Thomasa nije čuo ranije. Popis pjesama se uglavnom sastojao od stvari s lanjskog albuma, ali bilo je tu i nešto starijih pjesama, a većina pjesama je doživjela svoje proširene verzije jer su si glazbenici dali oduška. I neka su. Jer teško je naići na ovako dobar bend koji se cijelo vrijeme zabavlja i gotovo neprimjetno nudi virtuozne dionice kao savršenu podlogu sjajnom glasu gospodina Thomasa.

Jedina loša stvar u cijeloj priči oko njegovog nastupa je činjenica da se nije moglo ostati do samog kraja nastupa ako si želio prisustvovati koncertu grupe uKanDanZ. A to je bio nastup koji se nije smio propustiti. Organizatori su se potrudili angažirati autobus koji nas je prebacio iz Šiške u Metelkovu, a tamo je, u Gala hali već krenuo nastup benda koji ima jedan od boljih albuma ove godine. Francusko-etiopijska grupa je za Buda Musique objavila album „Awo“ kojeg je teško izbaciti iz slušalica, a stil kojeg njeguju su opisali 'between rock, jazz, noise with inspiration by traditional and popular Ethiopian songs'. Kako to zvuči? Čuli ste sigurno kako su to radili The Ex i pokojni Getatechew Mekuryja – e pa, ne zvuči tako, ali je inspiracija ista. Sve je jako divlje, a opet na svojem mjestu. Strukralno raslojeno, ali s lako pamtljivim refrenima, barem ako razumijete amharic ili imate dobro pamćenje...

A uživo je sve dobilo dodatnu dimenziju. Noise-rock trio (bas, gitara, bubanj) je doslovno gazio sve pred sobom, saksofonist u nekoj ludoj free-jazz maniri energično vodio nastup, a sjajni pjevač Asnake Guebreyes svojim upečatljivim likom, vokalom i plesom tjerao publiku na ples. Pjesme s albuma su dobile nešto duže verzije, a sve je dobilo neku divlju notu, ali se u niti jednom trenutku nije pretvorilo u kakofoniju. Ne, uKanDanZ su svoj nastup odradili na vrhunskom nivou, potvrdili sve ono što smo znali o njima na osnovu albuma i samo je šteta što neki organizator iz Zagreba nije prepoznao činjenicu da je ovaj sjajan bend bio na par stotina kilometara od nas.

Slično se može reći i za The Comet Is Coming, suludi psihodelični space-jazz-rave trio koji se u kuloarima najavljivao kao dark horse cijelog programa u petak. Oni su svoj koncert odradili u klubu Channel Zero (u Menzi pri koritu se s uKanDanZ i The Comet Is Coming preklapao Orkesta Mendoza na koje sam doslovno povirio jer je stara dobra festivalska poslovica da je bolje pogledati jedan cijeli, nego dva polovična nastupa), valjda najmanjem koncertnom prostoru u Metelkovoj koji je također, kao i svi klubovi, bio odlično ispunjen. Publika je odlično reagirala na njihov zvuk kojeg je nosio fenomenalni saksofonist Shavaka Hutchings (Sons Of Kemet/Melt Yourself Down). On se u niti jednom trenutku nije štedio, bubnjar je mlatio svoj set kao da mu je to posljednje u životu, a jedina mala zamjerka je išla na to da je zvuk klavijatura ipak bio malo mekan, čak i u odnosu na studijske snimke, a kamoli čak na ono što očekujemo od live nastupa. Kao da mu je falilo malo one Trans AM ludosti, ali i bez toga su The Comet Is Coming potvrdili da odlično plivaju u pjesmama koje je žanrovski nemoguće odrediti (pročitajte samo što sam u prvoj rečenici ovog pasusa napisao kao njihov žanr), ali koje su savršeno pristajale završnici ove večeri. Jer to i jeste praktično bio kraj programa – program Afroville je bio smješten u klub Gromka koji ima neke probleme sa zvukom pa je afrobeat zabava bila previše tiha da bi se uz nju moglo potpuno opustiti.

Ne mogu suditi o cijelom festivalu, ali ovo što je Druga Godba ponudila u petak bila je prava glazbena poslastica u dva čina – prvi u Šiški za nešto šire mase i drugi u Metelkovoj kao svojevrsni underground. Niti jedan izvođač (OK, za Orkesta Mendoza to ne mogu sa sigurnošću reći jer sam bio samo na jednoj pjesmi) nije podbacio, dapače – većina ih je bila iznimno dobro raspoložena i obogatila ovaj odličan festival koji iz godine u godinu potvrđuje da ga vode ljudi koji znaju svoj posao. Organizacija je uvijek odlična, a izbor izvođača, koliko god se možda to nekome na prvi pogled i ne činilo tako, pokazuje zbog čega je Druga Godba festival kojeg niti jedan ljubitelj world music glazbe ne bi smio propustiti. I ne samo world musica, stvar je ovdje uvijek puno šira...

Foto: Aleš Rosa