Od prvog preslušavanja novog albuma pa gotovo do samog koncerta, cijelo sam vrijeme zapravo bio u dilemi: ići ili ne ići. Zašto? Zato što je taj novi album prilično… dosadan. Predviđao sam koncert na kojem će biti zastupljene većinom novije stvari s par “starih” ubačenih da se zadovolje najzagriženiji fanovi. A onda se pojavio popis pjesama koje sviraju na turneji. Genijalan popis! Prvo malo očekivanog pilanja s novim materijalom pa onda sami hitovi s naglaskom na albume “Awake” (objavljen prije 20 godina) i “Scenes from a Memory” (slavi 15. “rođendan”). “Ne može bolje!”, pomislio sam i otišao na koncert s velikim očekivanjima. Nažalost, ostvarilo se ono čega sam se prvotno pribojavao. Koncert Dream Theatera bio je, kao i novi album, naporan i nezanimljiv. Formulaičan, izveden bez žara, odrađen kao tek još jedna gaža koju ni sva sila “vizualizacija” i simpatičnih scenskih rješenja nije mogla spasiti.

Posebno me taj osjećaj morio u prvome dijelu. Kada se najboljom stvari tijekom prvog seta pokaže “Trial of Tears” s nesretnog “Falling Into Infinity”, jasno je da ostatak materijala baš i nije briljantan. Čini mi se da su Dream Theater izgubili bilo kakvu sposobnost pisanja dobrih i strukturno zanimljivih pjesama te se sveli na stereotipe i sve ono negativno što se vezuje uz progresivni rock i metal. Tako je i prvi dio ovog koncerta mogao poslužiti svim cinicima da još jednom istaknu kako ta glazba nije ništa više nego podloga za virtuozno masturbiranje i besciljno tehniciranje. Posebno mi je ta karakteristika bila uočljiva kod Jordana Rudessa koji kao da se dosađuje dok izvodi harmonijski zanimljivije dionice pisane za Kevina Moorea (“Mirror”, “Space-Dye Vest”), koji ima potrebu vrtjeti se s klavijaturama na pozornici, koji svira nenadahnute prijelaze i solaže na nekakvom ekstravagantnom keytaru… No dobro, preživio se taj prvi dio koncerta, a osim “Trial of Tears” dobro je zazvučao i novi instrumental “Enigma Machine”. U iščekivanju “starih, dobrih stvari” i drugog dijela, zabavljaju nas snimkama s YouTubea, šaljivim filmićima… srećom pa nisam bio svjestan da će to umalo biti i najzabavniji dio koncerta. Jer problema ima mnogo i kod izvođenja starog materijala. Pjesme koje su dokaz da je kreativnosti itekako bilo u karijeri Dream Theatera, smisleno skladane i pisane pjesme, pjesme koje imaju solaže s glavom i repom… sve mi je to odjednom djelovalo sterilno, usahlo i mlako. Nezadovoljnim su me ostavile čak i inače mi vrlo drage stvari poput “Mirror” ili “Scarred” budući da traže određenu žestinu u izvedbi, a ta je žestina zaboravljena u nekim drugim vremena. Konačno, pomalo nezainteresirani stav benda i LaBriejevi konstantni odlasci s pozornice (uobičajena pojava) sigurno nisu doprinijeli boljemu dojmu. Sve me to na kraju ponukalo da preispitam stav o razilaženju Mikea Portnoya i ostatka benda. Koliko mi god on ponekad bio antipatičan, a njegovi projekti loši (Adrenaline Mob, argh!), čini se da je ipak ispravno procijenio da je vrijeme da se Dream Theater stavi “na hlađenje”. Šteta što se ostali članovi benda nisu složili s njime jer odmor bi im dobro došao. Mangini je, inače, korektna zamjena i doima se zbilja entuzijastičnim, ali njegov stil sviranja samo dodatno ističe neke probleme današnjeg Dream Theatera. Općenito je stilski i ritmički ravniji, zvuči pomalo ukalupljeno te bi bolje odgovarao kakvom power metal bendu. O simpatičnoj, ali ni po čemu posebnoj solaži da ne govorim.

Iz svega napisanoga moglo bi ispasti da je koncert bio katastrofalan, ali nije. Sve su pjesme odsvirane bez greške, gotovo tehnički savršeno. To je i očekivano s obzirom na to da je riječ o virtuozima koji i u najgoroj formi zvuče solidno, nikako užasno. No je li ta, tehnička, ujedno i jedina bitna dimenzija glazbe Dream Theatera? Što se mene tiče, svakako nije pa je kombinacija loših skladbi unatrag desetak godina (posljednjim dobrim albumom smatram “Six Degrees of Inner Turbulence”), njihove svojevrsne apatije prema svirci i mojih prevelikih očekivanja rezultirala time da mi dojmovi budu takvi kakvi jesu. Siguran sam da je dobrom (ako ne i najvećem) dijelu okupljenih bilo super i zakon, iako se to iz statičnosti i relativno mlakih reakcija publike i ne bi dalo zaključiti. Istaknut će ti ljudi, zadovoljni, da je bilo i neosporivo odličnih segmenata. I bit će u pravu, “Space-Dye Vest”, instrumentali poput “Enigma Machine”, većina izvedenih pjesama sa “Scenes from a Memory”... ipak su me tada iskreno obradovali. No ukupno gledano, nažalost, ocjena stoji. Najavili su da će se uskoro vratiti u Hrvatsku, a ja se pak nadam da ćemo ih tada gledati u nekom boljem izdanju.