Još od samih početaka za vrijeme kojih je razularena mladež po podrumima Melbournea bez razmišljanja preskočila nevine faze pankerske samospoznaje, pa preko narkomansko-destruktivnih lekcija berlinskoga suterenskog polusvijeta i posljedičnoga spasonosnog iskoraka na veliku zavodničku pozornicu koja je naprosto žudjela svježu (koliko je ona već mogla biti, je li) krv, te sve do današnje neupitne pozicije ovjerene rokerske veličine u koju se ne sumnja, Mick Harvey bio je pouzdani prvi zamjenik Nicka Cavea, jedini koji je uz njega prešao sve etape dugačkoga i živopisnog puta, šef muzičkih sekcija svih njihovih zajedničkih bendova. Višedesetljetna karijera The Bad Seeds će, kao i svi drugi slični slučajevi, omogućiti razilaženje poklonika oko procjene njezine najuvjerljivije faze, ali ja doista mislim kako se s mojim osobnim preferiranjem poteza od 'Tender Prey' do 'Let Love In' – prijašnji se bučni atavizmi katkad naglašeno ne slažu s instrumentalno i aranžerski sve umješnijim muzičarima, a kasnije će čestota posezanja za prokušanim manirizmima nagrđivati još uvijek neiskorijenjene proplamsaje divlje inspiracije – podudara i unutarnji osjećaj benda na vrhuncu svojeg postojanja.

Upravo tijekom toga prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, Mick Harvey je za The Bad Seeds doista bio važan koliko i sam Cave, što je, zapravo, bila dodijeljena mu pozicija koju je iskoristio prvenstveno autoritetom svojega talenta, kao i sviješću da se pjesme ne mogu dovijeka pisati okrvavljenom iglom i skladati u buci gradilišta. Sumnjam kako je stvar bila u tome da je znao da će bend jednog dana moći i bez njega, pa da se onda htio dokazivati; jednostavno je, mislim, bend osjećao kao svoj, zadovoljan što svojim konkretnijim muzičkim znanjem može njegovati razvoj autorske osobnosti svojega velikog prijatelja, s kojim je ionako dijelio mnoštvo senzibiliteta. Stoga je meni osobno bilo posebno žao prvo nagađati Mickovo suptilno pomicanje u stranu tijekom posljednjih desetak godina, a onda i svjedočiti njegovom finalnom napuštanju The Bad Seedsa, koje je nemoguće ne čitati kao jednu od nuspojava upadanja Warrena Ellisa na velika vrata u Caveov život i rad. Svaka čast Ellisu i tkoznakakvim tabletama inspiracijske viagre koja je Cavea radoholičarski napalila i na osnivanje novog benda, i na pisanje scenarija i knjiga, i na skladanje filmske glazbe, a ništa se ne može prigovoriti ni novom usmjerenju matičnog benda jer je ritmični alter-gospel od 'Dig!!! Lazarus Dig!!!' napravio najbolji Caveov album još od šansonjerskog 'The Boatman's Call'. Međutim, pitate li mene, The Bad Seeds su jednostavno bili moćniji i obuhvatniji s Mickom za suvozačkim sjedalom.

O Harveyjevoj posvećenosti svojoj sad već bivšoj grupi dosta govori i činjenica kako je tek po izlasku iz nje objavio svoj prvi potpuno autorski album, prošlogodišnji 'Sketches From The Book Of The Dead', nakon četiri ploče gotovo u potpunosti ispunjene obradama, s tek sporadičnim autorskim uplivima. Kao da je svoje najbolje ideje prije čuvao za The Bad Seeds, ne želeći ih previše rasipati na okolne projekte. 'Sketches From The Book Of The Dead' album je uglavnom ubojitih balada o ubijanju i smrti, dojmljiviji od Caveove stilske vježbe na albumu odnosnog imena, a koliko skladno proizlazi iz Mickove prethodne solo karijere, te koliko unatrag konstruira njegovu otpočetka jasnu i čvrsto definiranu autorsku nit imali smo prilike čuti preksinoć u NKC Parku, na vrlo lijepom nastupu kroz čijih je otprilike 75 minuta znalački izmjenjivao svoje nove pjesme s brojnim obradama s ploča 'One Man's Treasure' i 'Two Of Diamonds'. Ja sam dobio sam i još nešto, konačnu mogućnost nadoknade propuštanja Mickova zagrebačkog nastupa otprije pet godina, kada sam mu pretpostavio ili istovečernji koncert Connecta u Aquariusu ili borbu s posljedičnim mamurlukom, ne mogu se točno sjetiti. Kakogod, nijedan se razlog, iz perspektive preksinoćnog užitka, danas više ne čini opravdan.

Nastupajući u minimalnoj postavi tek s čelisticom Rosie Westbrook u pratnji, uz povremene dionice ritma s matrice, Mick je dodatno naglasio stilsku ujednačenost svojeg kataloga, pa se zanemarivanje njegovih verzija pjesama Sergea Gainsbourga, s kojima je onomad i otpočeo svoju solo karijeru, čini sasvim logičnim. Škrti kantautorski country-folk Robbieja Fulksa ('Bethelridge') i Guya Clarka ('Hank Williams Said It Best') na prvi pogled također nema previše toga sličnog s radovima Mickovih suvremenika i prijatelja Once Upon A Time ('Planetarium') ili Crime And The City Solution ('Home Is Far From Here'), no u svakoj od pjesama koje je prvo izabrao za prije navedene dvije ploče, a onda i za koncertni repertoar, Mick je izgleda prepoznao odgovarajuću suštinu na koju je mogao nadograditi svoj prevladavajući prašnjavi i intimni blues, kako onaj australskih pustara, tako i zamračenih europskih barova otvorenih cijele noći. Tečnom se nizu takvih pjesama najviše odgovara prepustiti pažljivim slušanjem, pa svesrdno podupirem odluku da koncert bude sjedeći (gotovo sva mjesta zauzeta, uz nešto razbacanih posjetitelja sa strane), samo što je stolica škripala i pod mojih u najbolju ruku 75 kila, pa me ne bi čudilo da su se oni nešto puniji neugodno osjećali pod prijetnjom pucanja.

Kao da je i sam svjestan primjetne mane aktualnog albuma, a to je povremena melodijska generika i međusobna zamjenjivost, koje je lako prihvatiti tijekom koncentriranoga kućnog slušanja orijentiranog na tekstove, ali uživo bi mogle uzrokovati ispadanje iz tračnica, njegove je pjesme Mick u pravilu izvodio smještajući po jednu ili dvije između usvojenih klasika, od kojih su preksinoć najviše mentalnog prostora zauzeli oni ionako najpoznatiji, legendarna 'Mother Of Earth' The Gun Club i 'Photograph' grupe The Saints, zbog efektnog spota možda i jedini Harveyjev poluhit. Smještene u takvo društvo, pjesme kao što su sumorna naracija 'The Ballad Of Jay Givens', gotovo nježna reminiscencija 'Two Paintings' ili ljutita 'That's All, Paul', izvedena na zarađenome obimnom bisu, i uživo su potvrdile kako Mick Harvey nipošto nije tek veliki poznavatelj mračne strane rock povijesti, ali ni samo vrhunski producent i aranžer koji poboljšava tuđi materijal. Među njegovim mi se vlastitim pjesmama najviše sviđa 'October Boy', posvećena preminulome suborcu Rowlandu S. Howardu, izvedena pri samom početku kao jasan putokaz tematskog područja kojim će se kretati većina odsviranih pjesama. Najviše o koncertu zapravo govori upravo činjenica kako se ta tmurna atmosfera samih pjesama uopće nije prenijela na publiku, zahvaljujući Mickovoj izvođačkoj neposrednosti, muzičkoj sposobnosti, ali i, više nema sumnje, autorskoj kvaliteti.

Set lista: First St. Blues – October Boy – The Ballad Of Jay Givens – Bethelridge – Planetarium – The Bells Never Rang – Frankie T. & Frankie C. – Slow-Motion-Movie-Star – Mother Of Earth – Two Paintings – Glorious – Famous Last Words – Photograph – Home Is Far From Here – BIS: Hank Williams Said It Best – pjesma najavljena kao neobjavljena – That's All, Paul – The River

Foto: Last.fm