Za jedan bend koji se s toliko gotovo opipljivoga gušta, koji se onda nepogrešivo prelije i na publiku, vrlo često prepušta strpljivome odugovlačenom proučavanju akorda unutar strukture muzičke svijesti u narodu poznatije kao džemanje; te za bend koji rekonstrukciji i resurekciji stilskih faza bolje prošlosti, ili barem one prošlosti koju je slušajući ove pjesme neizbježno barem za kratko doživjeti boljom, pristupa obraćajući nepodijeljenu pažnju na ama baš sve sastavne i emotivne detalje, brzina kojom su fanatici i kolekcionari iz benda The Men od svojega osjetnijeg iskoraka u javnost zaposjeli prilično golem teritorij različitih rokerskih žanrovskih i pod-žanrovskih parcela doista je zapanjujuća. Unatoč ostacima bučnije strane slackerskog identiteta naslućenima na "Leave Home", prvome pravom i nabavljivom albumu benda, nikakvih konkretnih razloga za sumnjanje u mogućnost njihove lijenosti nismo imali, ali čvrst korak od sigurnosti njujorške arty-noise scene do odvažnog suočavanja s rastućim songwriterskim instinktima i činjenicom kako je široko korijensko naslijeđe američke muzike svakome ostavilo barem nešto što će mu dobro doći, a ovom bendu na aktualnom albumu "New Moon" došlo je savršeno i sjelo kao saliveno, nekako se ne bi smio izvesti u samo dvije godine, ako i uopće. Kao da su i sami još uvijek pomalo u vrtoglavom bunilu frenetičnosti puta prijeđenog - kako u stranu, na za bend svježije i neočekivanije forme, tako i prema naprijed, u smislu autorskog opuštanja i sazrijevanja - u izrazito kratkom roku, članovi benda se odrađenih etapa ne prisjećaju finom narativnom i kauzalnom složenošću, nego ih njihova memorija mozga i mišića pamti kao ponešto mutan ali kompaktan i jedinstven kompot zapetljanih zvukova i zagrljenih stilova.

Najljepše od svega je da sve te zvukove i žanrove, od izvornog folk-rocka šezdesetih do grunge-revitalizacije nultih, bend onda i svira ne ukazujući na opširan katalog svojih sastojaka koliko na njihove unutarnje podudarnosti, ujednačenom pravovjernom bukom toplo pokrivajući sve čega se dotakne. Iznenađenja da je sinoćnji koncert u Močvari, koju je pohodilo otprilike dvjestotinjak ljudi, bio super zapravo i nije bilo, jer je od benda ovog tipa, a koji iza sebe usto ima i jedan dobar, jedan odličan i jedan sjajan album, prirodno očekivati ugodno koncertno gaženje, ali su me ove sitne modifikacije u cjelokupnosti zvučne slike kao i smjerna unesenost i predanost prezentaciji ipak dodatno razveselile, rezultiravši prvim ovosezonskim koncertom koji se i smije i mora proglasiti jednim od favorita cijele godine. Ne samo od u Zagrebu i okolici najavljenih, na svijetu ne vidim previše aktualnih bendova za koje bih s potpunom uvjerenošću mogao pretpostaviti sposobnost mečiranja sinoćnje ponude. A ta je bila jednostavna u opisu, ali vrlo teško ostvariva u djelu i, prilično sam siguran, manje precizno definirana u ideji a više jednostavno pogođena talentom i ljubavlju bendovih članova - najbolje od glasnih gitara što smo ikada čuli, samo predstavljeno bendovim autorskim pjesmama. Naravno, neke od njih iz kanona preuzimaju bez ikakvog srama ili suzdržavanja - "Open Your Heart" od Buzzcocksa, "Bird Song" od Neila Younga - ali tako da pjesmama s polazišta odvidaju sve one vide koje nisu nasušno nužne, pa onda tako kloparajući i drndajući se na sve strane dolaze na cilj. Opasnost od raspadanja, međutim, uopće ne postoji, jer je ova nova, petočlana postava benda svoju kromanjonsku roots-epiku sinoć svirala dišući melodije i osjećajući groove kao jedan.

Ako je bendove studijske radove moguće opisati kao podsjećanje da je najbolja postava The Heartbreakersa bila ona kratkotrajna u kojoj su dvostruki gitarski napad predvodili Mike Campbell i Walter Lure, oba se glavna rukavca njihova zvuka, i onaj pankerski i onaj tradicijski, za potrebe živog nastupa promeću u svoje neobuzdanije varijante, pri čemu ni jedna od njih ne muti sjaj i prozračnost melodija. Rock odlazi u granitnu auditivnu masažu Crazy Horse, a buka u repetitivnu hipnozu koja pojašnjava zašto se Canned Heat ne može napisati bez Can, koja mi tijekom prijelaza "Night Landing" u "Supermoon" ne bi zasmetala i da prethodnih 45 minuta (sve skupa, uz bis, koncert je trajao superprikladnih osamdesetak) nisu obilovale melodičnim rock pjesmama koje se sa mnom slažu kako su američka nezavisna rock scena osamdesetih i eksplozija americane devedesetih dvije ponajljepše pojave muzičke povijesti. The Men prvo stapaju kraut-motoričnost i tripove Youngova OG-grungea, ali ne tako da stanu između njih pa ih privlače, nego ih jednostavno okruže, stisnu i sliju u jedno; zatim prskavo-prljave rokenrol himne The Replacementsa ispremiješaju s progresivno-konzervativnim punk-folk ljepoticama Uncle Tupelo, te naposljetku taj niz prekrasnih pjesama sviraju na podlozi u startu pripremljene zaštitne mreže. Na taj način svaka od sviranih pjesama, od post-Strokes hitića 'Electric' do povlačenja u planine kompozicijom koja umjesto vlakovođe ima usnu harmoniku na "I Saw Her Face", postaje dio ujednačenog paketa, ali ne gubeći svoju distinktivnu poziciju u opusu benda. Ta me gromada neodoljive melodične buke i pjesama koje su iz nje iskakale da bi me mazile po ušima sinoć toliko razvalila, te mi objasnila zašto je nedavni koncert Dinosaur Jr. ipak ostao na nekoliko koraka do spektakla kakav je mogao biti. Ovo sinoć je bila prava stvar, ipak.

The Men su, neovisno o pojedinim verzijama muzike koju sviraju, naprosto toliko svježi i aktualni da njihove pjesme još uvijek ekstatično pršte i hvataju srce za vrat da ga nikad ne puste, a onaj miris koji pjesme novih uzbudljivih bendova prati na njihovu usponu još nije ni mogao isplahnuti. Međutim, bend je ovo kojemu nikakvo usporavanje ili opravdano iskorištavanje zahvalne situacije ne pada na pamet, pa su rošade uloga u postavi (Mark Perro više uopće ne svira gitaru nego cijeli koncert boji klavijaturama, stvarajući The Rolling Thunder Revue ugođaj nedalek onome što radi Phosphorescent; drugu gitaru uz stamenog ali divljanju sklonog Nicka Chiericozzija sad svira njegov negativ, NY-žgoljavac producent Ben Greenberg, tanak poput žica koje bešćutno lomi u slatke komadiće dok njega samog lomi neka nevidljiva sila; a ritam sekciju je uz pouzdanog Richa Samisa popunio nabildani Kevin Faulkner, ostavivši se lap steela) popraćene i osvježavanjem repertoara novim stvarima, od kojih je ponajbolja odsvirana na samom startu. Priznajem, nisam slušao opskurni "Immaculada", ali sumnjam da je moguće da su "Dark Waltz", "Another Night" i "Diff Days" (difficult? different?), a čije naslove znam jer je sommelier solaža Vlado Gojun užicao set listu, pjesme s tog albuma, pogotovo uzevši u obzir bendove fazne pomake odrađene preko "Leave Home" i "Open Your Heart" do nove ploče. Raspolažući trenutačno luksuzom postave s trima autorima/pjevačima (a i Faulkner se najavio kao četvrti), The Men su ovih mjeseci u zoni, čime također treba osnažiti pretpostavku o potpunoj friškini navedenih pjesama, od kojih bi se "Dark Waltz" lako mogla pridružiti "Half Angel Half Light", "Freaky" i nažalost neodsviranoj "Candy" (ruku na srce, njezino akustično pijanstvo teško bi se uklopilo u ovakav koncert) u društvu najdražih mi bendovih pjesama.

No, kao što je pokazao munjevit razvoj u ovome zapravo sićušnome periodu nultih godina tekućeg stoljeća, svako nagađanje i iščekivanje u vezi s ovim bendom unaprijed je osuđeno na pogrešku, ako već ne i poraz, pa se valja suzdržati od procjena budućnosti i proklamiranja. Baš je zato sjajna stvar da smo The Men dobili priliku gledati usred zenita dosadašnje karijere, kao i u trenutku za koji sam prilično uvjeren da će meni osobno ostati najdraži vezan za njih. Naime, ne mogu zatvarati oči pred činjenicom da se ova nezasitna i nezadrživa banda, čiji su pristup i stavovi ionako dovoljni za nepoljuljano podupiranje, već sutra može okrenuti od zvuka koji ja sam upravo obožavam, žestoke melodičnosti koja svakome daje na izbor što sve spada pod classic-rock, prema inzistirajućoj eksperimentalnosti koju podnosim dok ne prijeđe granice Stereolaba ili Sonic Youth. A ako se countryju ipak požele vraćati još i još, sinoćnji ću koncert pamtiti kao prvotno opravdanje odluke koja ih je opskrbila mnogim lijepim pjesmama. Set lista: Dark Waltz - The Brass - Turn It Around - Open Your Heart - I Saw Her Face - Without A Face - Freaky - Another Night - Electric - Diff Days - Half Angel Half Light - Night Landing - Supermoon - BIS: Bird Song - nova pjesma

Foto: Dražen Smaranduj