Možda nije bilo ni potrebe ni smisla odmah dan nakon prisustvovanja još jednome najboljem ili barem najiščekivanijem koncertu koji sam ikad slušao krenuti dalje u nove koncertne avanture. The Afghan Whigs su me svojim karnalnim obredom istodobno pročistili i žigosali, i bilo bi sasvim logično poslije takvog nastupa jednom zauvijek raskrstiti s traženjem sebe u notama drugih. Samo, koga bih time zavaravao? Izdržao bih možda dan, tjedan, mjesec, ali vrlo skoro bi se u gradu ili susjedstvu pojavio neki drugi drugar mojih sunčanih popodneva ili kišnih večeri, neki sljedeći bend koji mi je u jednom trenutku bio pisao život, možda čak i neki novi autor koji bahato pokazuje kako nismo ni blizu finalnog crpljenja bušotine rokenrola. Whigsi, tako, nisu bili krajnja točka, nego ponovno ukazanje velikoga početnog slova, učitelji koje veseli kada učenik odgovore traži i na područjima izvan njihove jurisdikcije. K tome, na nekim se mjestima radi dobrobiti vlastita mentalnog zdravlja nije poželjno previše zadržavati, a taman će odsjaj Dullijeva praska ionako odjekivati i kroz iskustva brojnih novih svirki koje vidim. Jednostavno, trebao mi je jedan normalno drag i relativno normalno odličan bend za rekonfiguraciju i resetiranje, a The War On Drugs, iako zapravo prilično nesvakidašnji zvukom i pojavom, izvrsno ispunjavaju navedene uvjete. Put do Ljubljane, u Biruševu i Lovelovu društvu, tako je ispao totalni no-brainer.

Četverac Adama Granduciela nije nastupio u nekome od standardnih ljubljanskih svirališta, nego su imali čast biti prvi bend (a zapravo to nisu bili, jer je večer otvorila predgrupa Karmakoma, kojoj sam čuo nekih pola nastupa u kojem su stalno skakali iz pjesama koje opravdavaju ime grupe u žešće post-punk komade) koji je zasvirao u prostoru Ljubljanskoga grada, odnosno Ljubljanskoga dvorca, smještenoga na brdašce s kojeg na slovensku metropolu puca jako lijep pogled. Zašto svi gradovi bolje izgledaju s visine? Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg se sve doima boljim iz daljine, što i jest jedna od tema putujuće, nemirne muzike The War On Drugs. Središnji dio unutar zidina kompleksa dvorca prijetio je svojom golemošću progutati kako nekih 150 nazočnih, tako i fluidan, plutajući zvuk grupe, ali se zbilo upravo suprotno. Prozračne i vijugave bendove pjesme razlile su se cijelim prostorom, ispunjavajući sve njegove rukavce, dok se publika fino grupirala pred nevisoku pozornicu, s time da su prve redove, normalno, popunili očekivani hrvatski sumnjivci.

Meni još uvijek najpogođeniji opis bendove muzike u svojoj je recenziji aktualne prekrasne ploče "Slave Ambient" na Pitchforku dao Stuart Berman, navevši kako "Baby Missiles", u divnoj verziji odsvirana i sinoć, zvuči poput albuma Brucea Springsteena i Spiritualized, na kolekcionarevoj polici složenih abecednim redom, na vrelome ljetnome suncu otopljenih i stopljenih u jedno. Spoj klasičnoga američkog heartland rocka i psihodelične drogiranosti karakterističan je i za kompletan bendov opus, s time da je lepršavi noćni vjetar sinoć navedenu smjesu hladio i činio ugodnim osvježenjem i ne samo mojih ušiju. Sklon neobuzdanom soliranju, dugokosi se Adam tijekom svojih gitarskih ekspedicija morao boriti i s kosom koju mu je vjetar gonio u usta i oči, podsjećajući me na Neila Younga kojem su solaže pročišćene u laboratorijima 4AD-ja i shoegaze garažama. Obje temeljne komponente bendova identiteta uživo su dobile još i više prostora, ali je omjer, a onda nužno i uvjerljivost i ljepota, ostao isti - razglednice s američkoga classic-rock highwaya u kontekstu žive svirke još su evokativnije i primamljivije, ali je Robbie Bennett (klavijature, sempler, različiti modulatori zvuka - čak je i sam Adam rekao da ne zna što on sve točno radi, he just does things) svojim tipkanjem na pjesme poput "Taking The Farm" ili "It's Your Destiny" spuštao koprenu omamljenosti. The War On Drugs su zvuk ceste, koji se američkom širinom Toma Pettyja ili Counting Crowsa vozi usmjerenom euro-preciznošću Kraftwerka ili Stereolaba.

Trajanje koncerta od sat i pol moglo se ponešto i skratiti da Adam često nije imao problemčiće sa štimanjem svojih gitara, ali je zajebantskom vrckavošću svoje konferanse kao i opsjednutošću košarkom čak i dodatno pridonio cjelokupnoj opuštenoj atmosferi. Znam da često serem bendovima s velikim pauzama između pjesama, ali možda bih i prema njima bio popustljiviji da u repertoaru imaju jednu "Best Night" ili još uvijek mi najdražu bendovu pjesmu "A Needle In Your Eye #16", čijom je produljenom verzijom koncert i dovršen. Također, takvi su momenti zapravo bili iznimke, jer je u ostatku koncerta bend pjesme često izvodio u neprekinutim nizovima paralelno s albumskim rasporedom, kao kod uvodnog trojca koncerta ili sekvence od "Baby Missiles" preko inzistirajuće motorike "Original Slave" do dilanovske "Black Water Falls". Prilikom prijelaza iz "Come To The City" u "Comin' Through" prvi sam put bio pomislio kako bi bend ovoliko sklon redefiniranju tradicije uživo naprosto morao izvoditi i pokoju obradu, što je ideja koju sam tijekom kasnijeg uživanja u Adamovim - a izgledom baca na legendarnog imenjaka iz 'Života na sjeveru' - vlastitim pjesmama pomalo smetnuo s uma dok se bend potpuno neočekivano nije primio "A Pagan Place" omiljenih mi The Waterboys! Mike Scott je pjesmu bio napisao taman u periodu uzlijetanja svoje velike muzike, a The War On Drugs su je sinoć izveli kao dostojanstveno spuštanje grandioznih ideja na razumnu mjeru jednoga prije svega indie benda. Benda koji vjerojatno nikad neće iskoračiti iz vidokruga okorjelih indie pacijenata, ali koji će svejedno svakih nekoliko godina svoje albume puniti divnom muzikom.

I za kraj, samo jedna simpatična anegdota, vezana za slovenskog zeta Chrisa Eckmana koji je kao pravi patriot i roker došao poduprijeti svoje sunarodnjake i sličnomišljenike. U redu za merch stajao je ispred mene, kada ga je uočio basist David Hartley i sramežljivo upitao: Excuse me, but you wouldn't by any chance be that guy from The Walkabouts? Eto, dođeš do daleke istočne Europe, odsviraš lijep koncert pred prijateljskom publikom, pa onda još i upoznaš čovjeka čije si albume slušao kao klinjo. Rokenrol je divna stvar.

Set lista: Your Love Is Calling My Name - The Animator - Come To The City - Comin' Through - Taking The Farm - I Was There - Best Night - Baby Missiles - Original Slave - Black Water Falls - Buenos Aires Beach - Brothers -It's Your Destiny - A Pagan Place - A Needle In Your Eye #16