Tržišni iskorak bendova poniklih iz nezavisnog zaleđa već standardno prati dvojaka reakcija posvećenijih istraživača, jer iskren osjećaj zajedničkog podviga i uživanja u zasluženoj nagradi uvijek nekako poprati i, nekad veći nekad manji, crv sumnje kako će sljedeće etape bendove karijere nužno morati biti označene i utjecajima sa strane, odnosno onima koji nemaju previše veze s periodom inkubacije. U tome apriorno nema ništa loše, nitko nije otok, ali promjena okolnosti često pomalo potajno uzrokuje i promjenu planova, a da bend u središtu priče toga čak i ne bude svjestan. Prošloproljetni trijumfalni koncert Dječaka u raspamećenoj Tvornici pokazao je kako odličan i usmjeren bend ipak može srušiti sve društveno-medijske prepreke kakve u nas egzistiraju samo kao nuspojava nezainteresirane industrije, do te mjere da ga onda više nitko ne može ignorirati, što se u razdoblju od godine i pol naovamo potvrdilo etabliranjem ovih Split-hoppera kao jednog od ne samo najjačih imena alternative definirane kao sve ono što nije mainstream, nego i kao benda koji bi vrlo skoro taj estradni odjeljak hrvatske muzike mogao početi lagano mijenjati iznutra. Dječaci se njemu nipošto nisu željeli uguziti, samo što ima smisla kako je bend koji tolikom instinktivnom lakoćom sastavne odrednice ne baš promašenog, ali i ne baš sasvim profesionalno realiziranog, 20-something života destilira u pjesme koje obiluju zaraznim pop senzibilitetom ostvaruje komunikaciju s masovnom publikom koja se u njima, njihovim ozbiljno-neozbiljnim komentarima i razvaljenim odušcima, itekako prepoznaje.

Baš zbog toga što se u dobrom dijelu elemenata koje će zabrinuti roditelji istaknuti kao ključne životi ljudi koji slušaju hip-hop, odnosno bilo koju parcelu čudne muzike uopće, te životi onih koji se s notama i tekstovima susreću samo preko radija u kafiću ili na poslu uvelike poklapaju, Dječaci su naprosto bilo predodređeni za komotno zahvaćanje i klasično nazivane šire publike. Ako ikakvog smisla u ovome mojem razdjeljivanju uopće ima, onda ono svakako nije utaboreno u reakciji na bendov živi nastup, jer iako imam dojam kako je Tvornicu lani napunilo znatno više true-ekipe, prošlog petka u istome prostoru, ispunjenome otprilike podjednakim brojem fanova, recepcija benda možda je za koju nijansu bila i još vatrenija, iako sam imao dojam da je dobar dio broja otpao na posjetitelje koji bi legendarnom stihu Curo, slušaš li Dječake ili Jolu? zamjerili korištenje riječi ili. Bez ikakvih namjera u vidu kompromitirajuće modifikacije pristupa, Dječaci su danas nedvojbene pop zvijezde, što naš estradni pop svakako čini barem malo normalnijim i zabavnijim mjestom, s time da se njihova muzika nije ni milimetar zakrivila u pravcu koji osobno ne bih mogao prihvatiti. Okej, godina na izmaku nije nas počastila novim bendovim materijalom, ali ekipno podupiranje dvaju podzemnih senzacija, vrlo solidne Kiše metaka, koja je u svojstvu predgrupe na ovome koncertu odradila sjajan posao, te fantastičnoga Kid Rađe, dovoljan je dokaz kako se ne moramo bojati dodatnog omekšavanja koji bi onu super bazu da iTunes žanr 'Istine' navodi kao Dalmatian pop učinio proročanskom.

Međutim, ono što mene zabrinjava nije to omekšavanje, nego umalo pa sasvim suprotno koncertno pojačavanje žestine aranžmana. Kao da su čujna, ali realno nebitna, ispadanja svojih dosadašnjih pratećih postava iz profiliranijeg leftfield širenja temeljnih hip-hop okvira mogli nadomjestiti samo brutalnim uigravanjem i učvršćivanjem muzičara u zvuk koji, iako fizički zahtjevan, ne ostavlja previše prostora za pogreške dok god se piči dvista na sat, Dječaci su me na prošlotjednom koncertu jako neugodno iznenadili niveliranjem golemog postotka odsviranih pjesama u nekakav R.A.T.M./Limp Bizkit hibrid, kakav bi puno bolje pasao kao povremeni odušak na strateški određenim točkama nastupa. Ovako, kao prevladavajući aranžmanski okvir, naprosto je dokinuo brojne cake i nijanse koje zaslužuju biti popratna muzika trojici distinktivnih repera vrlo definiranih stilova. Grmljavina koju su stvarali metalac na gitari i neumorni lupač bubnjeva pojela je sve detaljiće – ako ih je uopće i bilo, jer se s moje pozicije na lijevom šanku doista nije čulo previše toga – ali i pozamašan dio deklamiranih stihova. Mislim, nije da smo ih morali čuti i u petak, jer smo ih svi dosad čuli već toliko puta da ih znamo napamet, ali jedina energija koja se slagala s bendovom tutnjavom bila je ona naredbulliziranog Zonija, dok se flegmatični kuler Ivo samo naslonio iza buke, a majstor Vojko Vrućina često ostajao za koju crticu glasnoće ispod. Priznat ću da je problem dijelom i u meni, jer jednostavno obožavam razaznavati sve nijanse izvedbe odličnog repera, pa mi masama namijenjeno energetsko divljanje ne predstavlja ništa posebno.

Lani u Tvornici – doduše, ne samo lani i ne samo u Tvornici – slušao sam trojicu na različite načine odličnih repera koji u pratnji prihvatljivih muzičara na velikoj pozornici dokazuju kako se svojeglava, zajebantska i inspirirana originalnost zaista može predstaviti kao dobrodošla alternativa okoštalim uvjetima. U petak sam slušao znatno uigraniji i profesionalniji šestočlani živi bend, s čujnim i očitim iskustvom gomile odrađenih nastupa, ali u kojem se razmak između kreativne i šljakerske trojke znatno više naslućivao, prvenstveno izostankom ulične visprenosti i rafinirane maštovitosti koje su neka od najjačih oružja Dječaka. Ovakav metalizirani rap namijenjen divljanju najširega zajedničkog nazivnika u publici dopušten je nekakvom demo bendu ili navrat nanos sklepanome rođendanskom cover bendu pot liste, ali bi vlasnici možda i najfascinantnije hrvatske muzičke priče posljednjih godina ipak trebali zadržavati više veze s albumima koji su tu priču ispričali. Ili ih i ovdje možemo usporediti s TBF, koji su ponajbolje nastupe s bendom počeli odrađivati tek kad su se njegovi muzičari uklopili i u autorski proces, što je dovelo do mnogo glatkijeg srastanja novih elemenata, kako u studijske snimke, tako i u koncertne izvedbe. Iako im osobno to ne želim, jer ne vidim kako se dosadašnji stvaralački proces Dječaka ikako može poboljšati.