U svojoj pjesmi 'Parents', koju doduše nije odsvirao na svojemu sinoćnjemu slatkome skrivenom koncertiću u Močvari, Dent May se izrijekom trsi dokazati kako nikada neće slijediti putove i odluke svojih roditelja, samo što nas opuštena retro muzika, i to retro u nekome sveukupnome mitskom smislu pred-rokenrol razdoblja u kojem je dopuštenije miksati mnogo više toga, tjera pomisliti kako je riječ o još jednom muljatoru kod kojega ono što kaže treba dvaput procijediti kroz filtre onoga što radi. Dentove pjesme svojim su stilom uglavljene gotovo u svako od desetljeća koja smo ostavili za nama, što, s druge strane, zapravo i jest eklektičan pristup modernog doba. Meni osobno kod Denta se najviše sviđa što se nikakvi šavovi u njegovu spajanju različitih art-pop i classic-pop varijabli ne naziru ni iz najveće blizine, spojene bodovima doista nadarenog i posvećenog klasicista. Tad postaje jasno kako proglas s početka ovog teksta nema namjeru dokazati potpuni raskid sa svima i svime koji su ne samo začeli Denta u biološkom smislu nego i njegovu muziku u prenesenom; on se, naime, svjesno smješta u društvene i muzičke kontekste prošlosti kako bi ih osvježio, tematizirao i razigrao iskustvom i mogućnostima na raspolaganju isključivo današnjim uzusima subjektivne hijerarhizacije.

Dent May u jednom trenutku zvuči kao šlampavi '70s crooner pohabanih lakata sakoa, u drugom kao funk-lite vozač crvenog ferrarija zasukanih rukava, a u trećem kao posvećeni sljedbenik skladateljske neobuzdanosti Briana Wilsona ili Paula McCartneyja, ali nižući te trenutke jednog za drugim u sljedovima unutarnje emotivne logike ostavlja izraziti dojam arhivara pametnog popa koji se mogao školovati samo u recentnom razdoblju. Njegovi živi nastupi dođu mu kao dobrodošli trenuci oduška i prepuštanja užitku, što se osim u poletnije i podjednako mekše i mišićavije nego na trima albumima izvedenim pjesmama vidjelo i u iskonskim pozama odvezivanja svih čvorova pristojnosti prilikom podizanja električne gitare visoko u zrak, jahanja mikrofonskog stalka, ležanja na podu praznjikavoga kluba i ponajviše u fantastičnome radu bokova i lomljenja u koljenima. Dent možda izgleda kao štreber, ali zato tulumari kao najrazvaljeniji štreber! Presitan broj nazočnih (jedva četrdeset) ponešto je povećao samosvijest svakoga pojedinačnog posjetitelja i natjerao na zanemarivanje instinktivnih reakcija na bendovu svirku, ali pažljivije je oko gotovo na svima moglo uočite izdajničke pokrete.

Bojeći se da bi ovoliko, ruku na srce, opskuran izvođač koncert mogao biti primoran odrađivati nastupajući samostalno, a što se ovakvome profiliranom popu nikako ne bi isplatilo, uvelike sam se razveselio po dolasku u klub uočivši potpuno pripremljenu pozornicu, ali i to je bilo, u principu, ništa posebno dok sam četveročlani bend (Dent na gitari, ritam sekcija i klavijaturist koji je vrlo rijetko posezao za deus-ex-laptop efektima) nije počeo svirati svoju elegantnu i nimalo umrljanu muziku na tragu meni reakcionaru prihvatljivije verzije Ariela Pinka, ujedno i ponešto kompaktniju od one relativno srodnog Maca DeMarca, čiji je sjajno posjećen i jako dobro prihvaćen koncert ipak bio za koju nijansu slabiji. Kod ritmičnijih pjesama, ponajbolja od kojih je 'Born Too Late', kormilar je bucmasti basist razbrčkane kose, čiju pretpostavljenu rolu D&D mastera nagrđuje samo šećerni kul u njegovim prstima, jer nisam siguran kako bi njegova ekipa prihvatila nekoga tko ne sluša mačimagijski metal nego se topi u produkcijskim jastucima osamdesetih. Pjesme s izraženijom gitarom Denta razotkrivaju i kao legitimnog sudionika kakvoga indie-pop koktel-partyja, što se sve zajedno mućka u mikseru očitog obožavatelja Steely Dan, ali njihovih najizravnijih momenata. Dent u 'Home Groan' može tvrditi kako mu se ni LA ni NY ne sviđaju kao poželjne destinacije preseljenja, ali iz svoje mirne oaze u Oxfordu muzičke i društvene tekovine obje obale može iskoristiti prekrajajući ih kako mu padne na pamet i srce.

Kroz nešto više od sata vremena zabavne i ukusne svirke, Dentov je bend ponajveći dio programa odvojio za predstavljanje aktualne simpa ploče 'Warm Blanket', od čijih me pjesama već neko vrijeme najviše opsjeda, iz naslova je sasvim jasno zašto, 'I'm Ready To Be Old', koja je sinoć zvučala kao susret The Shins i SFA na neonskome holivudskom bulevaru. Lakoća kojom su pjesme s prošlogodišnjeg albuma 'Do Things' – naslovna, 'Fun', 'Home Groan' – iz njegova elektronskijeg loungea proveli do organskoga živog zvuka benda zapravo me nije previše iznenadila, koliko je to učinilo prometanje ove posljednje u obradu 'Shakedown Street' Grateful Dead, koja je rasvijetlila i osjetne ostatke Dentovih rokerskih formativnih godina. A kad su po povratku na itekako zaslužen bis omiljenu mi 'Howard' preodjenuli iz njezina havajskog (k)ukulelanja u prašnjavi country-rock – koji je zvučao toliko autentično da sam samo prema stihovima bio siguran kako nije riječ o obradi nekoga žanrovskoga klasika – shvatio sam kako moje naziranje čovjeka od pjesme u čovjeku od aranžmana nije bilo fatamorgana, nego prepoznavanje istomišljenika koji je krenuo ponešto drukčijim, ali i dalje mi jako zanimljivim smjerom. Smjerom koji ga je doveo i do konkuriranja za status jednoga od najboljih malih koncerata zagrebačke godine.