Nekadašnja površna startna slušanja "Shivering King And Others" i "Feathers", ranijih albuma avanturističkih štrebera Dead Meadow, nisu me nešto pretjerano oduševila – shvatljivo, s obzirom na određeni raskorak između mojih izraženijih preferencija i elemenata njihova gustoga specifičnog stila – ali me isto tako očito nisu ni posebno prepala, pogotovo ovaj drugi, na kojem se već dalo nazrijeti kako bismo se bend i ja mogli međusobno približiti i naći na kakvom svima nam prikladnom teritoriju.

Ne mogu reći da sam ih bio nastavio pratiti posvećeno, ali su me ovogodišnje glasine o, uvjetno rečeno, mekšem i konciznijemu aktualnom "Warble Womb" prisjetile onoga što sam sebično očekivao od eventualne bendove blage promjene kursa i, naposljetku, od albuma doista i dobio, iako je određivanje njihove nove muzike maločas spomenutim terminima pomalo smiješno kada velik komad friškog materijala zvuči kao proučavanje oldey-halucinacija Fairport Convention na predavanjima modernih stoner-folkera Arbouretum. Dakle, u suštini se bendova duha zapravo ništa nije posebno promijenilo, osim što ja osobno više volim kad mi na nogu tresne tona pamuka nego tona željeza. Čestim preslušavanjem strpljive nove ploče dobio sam i osjećaj kako su moji instinktivni doživljaji pojedinih pjesama bili uvelike označeni i prevladavajućim imidžom društva u kojima su se kretale, tako da sam kod prijašnjih ploča kao komade teže psihodelije doživljavao i u načelu klasičnije rock pjesme, dok mi na "Warble Womb" niti opsežnije hipnoze ne nagrđuju sveukupnu atmosferu lijeve pustinjske americane.

Svejedno, imajući u vidu i mogućnost da me taj osjećaj možda prevario, ususret sinoćnjemu odličnom koncertu benda u malom pogonu Tvornice, koji je, meni sasvim neočekivano, bio ispunjen umalo do kraja (ajde, sigurno bi stalo i još pedesetak ljudi, ali kad bi ovo bio prosjek posjete prostora ni jedan se jedini bend ili organizator ne bi imao zašto žaliti), nisam se prepustio preslušavanju prijašnjih radova svježim ušima niti nadoknađivanju propuštenog u sad već zavidno obimnoj diskografiji, nego sam te zadatke odlučio ostaviti samom bendu i njegovom izboru zahvaćanja u stariji materijal. Za većinu sinoćnjega prekrasnog sedamdesetominutnog programa nemam ni najmanje pojma što ga je sačinjavalo, osim nezgodne nevere "Rains In The Desert", galopirajućeg popa "In The Thicket" i omiljene mi "1000 Dreams", ali mi se te nove pjesme, začudo, ničim osim mogućnošću da ih popratim i omamljenim pjevušenjem nisu izdvajale iz ostatka set liste. Gotovo sve naslijeđe glomaznosti originalnih power-trio inkarnacija s prijelaza šezdesetih u sedamdesete Dead Meadow su iskoristili tek kao tehnički trening za indieju već tradicionalno draže country-grunge inzistiranje Crazy Horse, nalik i na ono što radi zapostavljeni majstor Wooden Wand, samo lišeno povremene šlampavosti, a za punokrvnu dvadesetominutnu pirotehniku je trebalo pričekati sve do samog kraja regularnog dijela svirke. Dotad, vođa Jason Simon je svojim sanjivim vokalom bend održavao na vrhu napetih valova gotovo pa shoegaze-americane, kao da su Ride na "Nowhere" ubacili i koju obradu Grateful Dead ili Boba Dylana, e da bi solažama na potezu od D&D seksipila BÖC do razrađivanja fragmenata kultnog soundtracka "Dead Man" ostavljao dovoljno vremena da mi ponovno naraste dva dana prije pogreškom obrijana brada.

Načelno ne volim kada netko kod bendova koji mi osobno mnogo više znače kao najbolje dijelove diskografije izabere albume koji odudaraju od njihova dominantnog pristupa, pa mi je shvatljivo da postoji šansa kako se nekim odanijim fanovima Dead Meadow, benda proizišlog iz scene nove napušene psihodelije, ovakvo zavođenje tradicije psych-poppy pjesmama moglo i ne dopasti, no sinoć, ruku na srce, u gomili ljudi nisam uočio nikoga tko nije djelovao ugodno opušten i prepušten bendovu tretmanu, neovisno o eventualno smotanim biljnim enzimima. Ili su sami Dead Meadow svojom milujućom terapijom mene osobno, kao čovjeka koji u svojim sadašnjim mudrim godinama muziku više ne dijeli na brzu i lošu, toliko rekuperirali da sam za trajanja seanse bio cijepljen od primjećivanja bilo kakvih negativnosti, kao da smo nadvite tmurne oblake probili i s druge strane izašli na sveprožimajuće sunce? Bio je to fin trip.