Ima nešto u tom kompleksu SC-a što izvedbe koje se tamo odvijaju često učini opuštenima i neopterećenima. Možda je pitanje ambijenta, možda profila izvođača koji tamo završe, možda bliskosti i neposrednosti publike i izvođača, a sigurno pomaže i kada su koncerti poput ovoga besplatni pa se ljudi spuštenog garda i s otvorenijim umom prepuste glazbe. Kako god bilo, nastup legendarnog američkog gitarista Davida Grubbsa i malo manje legendarnog, ali značajnog talijanskog elektroakustičnog glazbenika, bubnjara i skladatelja Andree Belfija ispao je, pomalo neočekivano, arhetipom ležernog koncerta u polukružnoj dvorani &TD-a.

Neočekivano jer da je bilo suditi po radu kojim se ova dvojica bave u solističkim vodama, svirali bi značajno hermetičniju i apstraktniju glazbu. No, umjesto toga, zahvaljujući još jednom kombiniranom trudu Žednog uha, Multimedijalnog instituta i Muzičkog salona SC-a, dobili smo otprilike sat vremena pitke, djelomično improvizirane muzike koja je savršeno pristajala predljetnoj, ugodnoj večeri; bez sparine, vrućine i one noćne jeke nepodnošljive ljetne žege, s jedva primjetnim mirisom kiše u zraku. Večer kao stvorena za prizivanje dragih trenutaka izgubljenih u maglici prošlosti. Grubbsov i Belfijev repertoar, sastavljen mahom od materijala s njihovih zajedničkih albuma sa Stefanom Pilijom i Grubbsovih samostalnih izdanja, djeluje poput blagog impulsa punog nostalgije koji iz slušatelja više izvlači uspomene negoli što donosi i stvara nove. Njihov je izričaj relativno anakronističan, zarobljen u devedesetima, u zvukovima Tortoisea, Karatea i onog početnog, nevinog vala post-rocka, pun sjete i nekih gorko-slatkih spoznaja o prolaznosti.

No duo dosta luta i šara po žanrovima, od indie popa na tragu Best Coasta pa sve do Grubbsovih temeljnih post-rockera Gastr del Sola ili eksperimentalnijih The Red Krayola. Njihove su pjesme strukturno čvrsto definirane, ali se unutar njih Grubbs i Belfi igraju i zabavljaju, ponekad naivno dječački, improvizirajući i razvlačeći teme uvijek u ugodnim smjerovima te čineći čak i kompozicijski prosječne skladbe utoliko vrjednijima. Tek su rijetki segmenti izdvojeni za poeziju, za Grubbsovo pjevanje blisko recitiranju (kakvo voli Geoff Farina), a tekstovi su im, baš poput zvuka koji ih nosi, sjetni i nostalgični, labavi i tečni. Lako se izgubiti u toj glazbi, taman dok vas Grubbs ne razbudi žešćim riffom ili Belfi zeznutim prijelazima i džezerski naglašenim sinkopiranim ritmom. Ako bih pak tražio zamjerke u nepretencioznom i s guštom odrađenom nastupu, što se jasno ocrtavalo na licima i u reakcijama muzičara, onda je to da je te žestine i bržeg tempa koje smo imali priliku čuti početkom i krajem nastupa nedostajalo u srednjem dijelu sačinjenom od dva-tri bloka po tri pjesme.

Bio je to, baš kako su mnogi primijetili, vrlo fini koncert koji nas je podsjetio na neka davna žednouha vremena i koji je prikupio naizgled onu istu, davnu žednouhu publiku. Bilo je - lijepo. Pa neka takvih prilika bude još.