dälek su se vratili. Četiri godine generalne pauze, šest godina izbivanja iz Hrvatske; prohujalo je to samo tako. Titulu perjanica eksperimentalnog hip-hopa u međuvremenu su ponijeli neki drugi, ponekad ekstremniji izvođači, Death Grips i Shabazz Palaces kao najistaknutiji među njima, pa je bilo upitno ima li uopće više mjesta za dälekov izričaj temeljen na industrialu, noiseu i shoegazeu. Tko bi rekao da će nakon povratka zapravo biti relevantniji no ikad. Nažalost.

Teme i motivi društveno angažiranog hip-hopa više se nemaju potrebu vezivati uz prošlost, uz navodne relikte i u povijest pospremljene dane otpora i borbe za prava. Jer opet je sve isplivalo na površinu, opet je postalo jasno do koje je razine američko društvo disfunkcionalno i u kojoj su mjeri pojedini slojevi društva dan-danas okupani rasizmom. Ono što se posljednjih godina naslućivalo i zanemarivalo gledano kroz ružičaste naočale political correctnessa, vratilo se naizgled iznenada i brutalno poput šake u glavu. Osjećaj je da se sukladno tome promijenila i dälekova glazba. MC dälekov flow sada je izraženiji, jači, otrgnut iz lisica nojzersko-industrijske pozadine. Ubada i probada kroz olovne slojeve koje stvaraju DJ rEK i Mike Swarmbots na samplerima i elektroničkim efektima. Obojica su odlični, da se razumijemo, mogli bi nastupati i kao samostalni duo, ali zanemariti snažne poruke stihova znači fulati poantu. Tek je kombinacija tih elemenata, uz aktivnu prisutnost i ufuranost trojca na pozornici, ono što ovu glazbu čini izrazito, nevjerojatno moćnom.

U pravu je MC dälek kad kaže da smo svi u istim govnima. Procesi koji se zbivaju u Americi, procesi koji su nam danas istovremeno toliko bliži zbog društvenih mreža i medija, a opet toliko strani (blackface je OK stvar u Hrvatskoj), samo su manifestacije i simptomi sličnih pojava koje se mogu pronaći i u Europi. Eksternalizirano jačanje desničarstva i ksenofobije analogno je internaliziranim problemima društva u SAD-u. Naš vanjski njihov je unutarnji neprijatelj. Sve to naravno vuče korijene iz “ekonomske krize i neravnomjerne raspodjele bogatstva”, toliko puta ponovljenih pojmova i dijagnosticiranih patologija da su na kraju izgubili svako značenje. Marginalizirani i stjerani u kut, danas je problem boja kože, sutra društvena kasta. Naivni su oni koji misle da se sve to njih ne tiče. Ovu snažnu glazbu bilo bi zato užasno promatrati samo kao izvor ritma i plesnosti, ne uzimajući u obzir da MC dälek s razlogom svoje rime sada pljuje uvjerljivije i uvjerenije negoli tijekom prethodnih gostovanja u Zagrebu. Trayvon Martin, Tamir Rice, Mike Brown… imena koja je dälek izrecitirao postaju simbolima koje bi prisutni koji su napunili KSET trebali moći razumjeti i suosjećati.

S druge strane, u nekom svom balonu, izolirani od masakra koji je uslijedio nakon njih, nastupio je bečki downtempo IDM/ambient duo (i par) The Closing. Odradili su solidan nastup koji je opet patio od nedostatka publike zbog ranog početka. Samo što ovoga puta ljudi nisu propustili ništa posebno dobro. Pomalo neočekivano, rez između njihovih stilova takav je da u jednom pjesmi stvaraju prilično pitke i razvodnjene ambijentalne stvari, da bi se u sljedećoj okrenuli slaganju hip-hoperskih ritmova i igranju s idiomima trip-hopa. Svega pomalo, ničega pamtljivog.

Vratimo se mi na zvijezde večeri. Čini se da je Will Brooks (aka MC dälek) u pravom trenutku nakon godina nastupanja pod imenom iconAclass (gostovao i u Zagrebu krajem 2011.) osjetio da je vrijeme za ponovnu aktivaciju teškog stila megafonskog dosega. Dok je radom pod pseudonimom iconAclass odbacio bučnu, apstraktnu pozadinu kao dio identiteta, sada se osnažen tim iskustvom njoj vraća. Vratio se dälek - nikad artikuliraniji, nikad bitniji, nikad razorniji. Glas jedne nove revolucije i poziva na promjene.